Arhiv tekstova

Ovih dana se u našoj zajednici vjernika događa nešto neobično. Naime, tri dana su zajedno u molitvi, razgovoru i Bogoštovlju kršćanske Crkve našega područja u projektu „Hodočašće Crkava“. Cilj je pripremiti se za Europski ekumenski susret, koji će biti u rujnu sljedeće godine u Rumunjskoj. Tema koja nas objedinjuje je: „Krist, Svjetlo svijeta – temelj i nada Europe“. Po prvi puta smo se našli zajedno u šestosatnom noćnom bdijenju. Zajedno u predavanjima i dijalogu Katolici, Pravoslavci i vjernici Reformacije. Čini se da je i u našim zajednicama jasno da je došao čas kada treba gledati unaprijed i odreći se onoga jednostranog gledanja samo unazad. Povijest se ne poriče, ona je prošlost, ali se ne smije tako opteretiti sadašnjost da se od tereta ne može ići naprijed. Čeka nas umorna Europa i čeka »svježu« vjeru onih koji su sposobni gledati unaprijed. U prilog tog događanja sam negdje davno čitao ove misli koje sada želim s Vama podijeliti onako kako sam ja doživio.

Što je pravi dijalog? Samo po sebi je jasno da svaki razgovor nije dijalog, jer često se govori o razgovoru gluhih i nijemih. Polemika također nije dijalog jer se u njoj brane vlastite pozicije bez prihvaćanja različitog stava. Drugi se shvaća kao protivnik kojeg treba dotući ili privesti na svoju stranu, potpuno zapostavljajući istinu. U dijalogu je bitna vrednota istine, kao čista vrednota koju i drugi bez poteškoće priznaju i u kojoj se mora odvijati dijalog. Drugi, koji su različiti, jesu osobe i zato reagiraju kao i mi. Nailazimo na njihov otpor i iznenađenja. Jedini izlaz je da se obratimo i prihvatimo druge kao osobe za izgradnju svijeta i projekata, ideja, radosti i muke, originalne i opravdane kao i mi. To pretpostavlja barem privremeno prihvaćanje ideje da drugi imaju razloga, ili da bi bar mogli imati razloga, u nekim pogledima promatrati stvari drugačije od nas. To znači sasvim jednostavno priznati drugome pravo da bude drugačiji, tj. da bude ono što jest. 

OTVORENOST PREMA DIJALOGU: Istinski dijalog mora dopustiti Drugome da nam kao drugačiji od nas može donijeti nešto novoga. Otvorenost prema dijalogu pretpostavlja svijest o mogućnosti i nužnosti produbljivanja vlastitih stavova, pročišćavanju i boljoj formulaciji pojedinih pitanja te boljem uviđanju i izricanju istine. Otvorenost prema dijalogu nužno zahtijeva svijest da se vlastiti postojeći stavovi ne smiju poistovjetiti s apsolutnom Istinom. Zadaća je svakog dijaloga da nas probudi i uzdrma, da nam pomogne uvidjeti zahtjeve vlastitog stava, prisiljavajući nas na bolje razumijevanje sebe samih i na jasnije izražavanje vlastitih stavova. Ekumenizam poziva kršćane i teologe na obraćenje. »Obraćenje je preispitivanje samoga sebe, preispitivanje svojih načina življenja. Ponekad je čak i više: preispitivanje i promjena svojih načela postojanja. Ekumenizam želi takav oblik obraćenja, koji se sastoji u preispitivanju, poboljšanju svojih stavova u susretu s drugima«. 

Ekumenizam traži više vjere, ekumenizam traži vjeru. Ekumenizam treba istodobno gledati unatrag i prema naprijed: gledati unatrag prema najdubljoj kršćanskoj tradiciji, prema »tom temeljnom jedinstvu vjere u kojoj smo kršteni«, koje vodi ponovnom uspostavljanju, kroz povijest često potiskivane, hijerarhije istina. Pogled naprijed prema eshatološkom iščekivanju daje povijesti njezin smisao i njezine zadaće. Treba slušati druge, proučavati prošlost, susretati druge, otkriti i priznati da se istina nalazi i kod njih. 

POTHVAT STRPLJIVOSTI: Iz polemike treba prijeći na dijalog. Jer dijalog uzima u obzir ono kršćansko pozitivno kod drugih, svjestan svoje nepotpunosti (kako osobne tako i institucionalne), traženje je punine, uvijek nastoji stvari promatrati u povijesnom kontekstu. U dijalogu se priznaju vlastite pogreške. Nužna komponenta dijaloga jest prava intelektualna poniznost, tj. biti svjestan da nas istina nadilazi. Dijalog odbacuje bilo kakvo kalkuliranje. Svi smo pozvani obratiti se Kristu, jer on želi i stvara jedinstvo. Važna dimenzija u traženju jedinstva jest i molitva, koja nas može promijeniti iznutra. Kao rezultat svega, treba zajednički djelovati u svijetu, pokazati vidljivo da je Crkva u svijetu. Jasno je da je put dijaloga naporan. Ekumenizam nije lagan put. To je pothvat strpljivosti. Trebat će proći generacije da bi se malo pomalo otvorili zatvoreni putovi... da bi se prihvatio dio istine koji se nalazi kod drugih. Danas se traži ono što je zajedničko, bez gubljenja vlastitog identiteta. Jedinstvo ne znači uniformiranost; jedna skupina ne može i ne smije apsorbirati drugu. Jedinstvo je u službi svih skupina pomažući svakome bolje živjeti darove kojim je obdaruje Duh Božji. Strpljivost i međusobno poštovanje u iščekivanju ostvarenja dva su uvjeta bez kojih nema ni dijaloga, dvije su osobine koje nam svima nedostaju.

Crkva koja je okrenuta prema budućnosti samo tako izgrađuje sadašnjost. Ona ide u susret Kristu koji dolazi i koji je došao. Dobro je načela dijaloga primijeniti ne samo na područje ekumenizma nego na područje svakodnevnog života, pa ćemo biti autentičnije kršćani, a onda i ljudi. Danas čovječanstvo vapi za ljudima dijaloga, jer je otrov polemike uništio čitave narode. Što nas čeka? Čeka nas budućnost kojoj treba poći u susret gledajući naprijed!                       g