Arhiv tekstova
OD NEMILOG POHARANJA U SLOVINSKOJ
Kad se turska vojska uzmložaše,
I po daljnji misti svud haraše,
Pošav ona u deržave gornje,
Poče žarit kraljevine doljnje.
Kad u varoš dođe Šarengradski
Siloviti vezir janjičarski
Razljuti se, i počne harati,
Štogod nađe pod sablju metati,
Ufativši oni poglavnoga
Manastira mista rečenoga,
Uzamši ga, kožu mu sadriše,
Gdi Iločka tad kapija biše.
A vikara na kolac metniše,
I ostale fratre sve smakniše.
Dva psetanca povelika tada
Manastira rečenoga grada,
Ti novinu veoma žalosnu
Otidoše prikazat u Bosnu.
Tri su dana oni putovali,
Dok novinu nisu prikazali.
Tri dni terčeć po šumi i pisku,
I stigavši u selo Sutinsku
Gdi poglavar od deržave biše,
Stvar nemilu njemu navistiše.
Oko njega žalosno lajeći,
Domaćine vlastite žaleći.
Rasuše se i ljudi što kuda,
Utekavši u šume i berda.
Ondi dugo u strahu živiše,
I zatime natrag se vratiše,
Zafališe Bogu privičnjemu,
Na kućištu svojem prijašnjemu.
U drugoj polovini 18. stoljeća u književnosti bačkih Hrvata imamo dva pjesnika franjevca – Mirka Pavića i Grgura Peštalića. Mirko Pavić (1716.-1780.) rodom je iz ugledne obitelji u Budimu, gdje je završio teologiju. Postavši prvo propovjednik u Beču, kao profesor predaje u Baji i Budimu, ali istodobno nastavlja književno-prosvjetnu tradiciju franjevaca na uređivanju »Ilirskog kalendara« od 1755. do 1780. godine u Budimu. Svojim brojnim izvornim djelima Pavić postaje najplodniji hrvatski pisac u 18. stoljeću.
