Arhiv tekstova

Perica Tucakov je rođen 1983. godine u Somboru. Osnovnu školu pohađa i završava u svom rodnom selu Bačkom Bregu. Od malena ga je privlačila ljubav prema prirodi i životinjama, tako da je daljnje školovanje nastavio u srednjoj poljoprivrednoj školi, gdje je upisao smjer veterinarskog tehničara. Poslije završene srednje škole imao je prilike raditi kao veterinar u Bačkom Bregu, kada je dva mjeseca zamjenjivao stalnog veterinara u ovom selu. Za ovo kratko razdoblje, radeći svoj omiljeni posao, Perica se pokazao kao vrijedan i sposoban veterinar i Berežani su zavoljeli njegov način rada. Perica nije sjedio u veterinarskoj stanici i čekao da ga ljudi zovu za pomoć oko stoke ili kućnih ljubimaca, on je sam obilazio svoje sumještane, pomagao im i davao stručne savjete. U tom razdoblju je upisao Višu poljoprivrednu školu u Somboru, gdje stječe zvanje inženjer agronomije.

»Većinu svog djetinjstva sam proveo kod bake i dide na salašima na Bezdanskom putu i tamo sam zavolio životinje i prirodu, što se kasnije odrazilo u mom životu«, kaže Perica, a on i danas većinu svog vremena provodi na salašu. Dida je preminuo, baka je sama, a Perica se trudi da tamo napravi pravo poljoprivredno gazdinstvo. Odgovara mu i blizina Sombora, a budući život ga više privlači tamo, nego u selu, pa se uskoro nada stalnom preseljenju na salaš.

BEZDANSKI SALAŠI: »Salaš je zadržao neku svoju autentičnost od prije pedeset godina, ali je i očigledna modernizacija. Može se slobodno reći da su salaši na Bezdanskom putu dio grada, jer su spojeni s gradom i ne znam ima li pet-šest slobodnih placeva gdje se još nešto može graditi. Bezdanski salaši su sada jedna velika ulica koja se spaja sa Somborom. Moj salaš je od ulaza u grad udaljen svega 4 kilometra. Ipak ljudi salašari su zadržali neku mirnoću i rekao bih usporenost, tako da salašarski duh još uvijek živi.«

Interesantno je da je Peričin dida Petar Gromilović svoju zemlju ispred salaša, koja izlazi prema Bezdanskom putu, darovao crkvi i tu je izgrađena crkva sv. Nikole Tavelića, gdje svake nedjelje i za razne svečanosti dolazi župnik Župe svetog Križa iz Sombora i tu slavi svetu misu.

Ipak, Perica je ljudima najpoznatiji kao tamburaš. Od malena ga je privlačila lijepa glazba, ali nije znao koji bi mu instrument najviše odgovarao: možda klavijature, ili harmonika. Tada je veliki korak učinio Perin bratić Josip, koji je rekao da će ići učiti svirati tamburu u Sombor kod jednog profesora. Tamo je otišao i Perica, a škola je bila u oronulom Omladinskom domu. Profesor Đura Parčetić je, vidjevši Perine ruke, predložio da svira basprim, na što je on pristao. Taj instrument je veoma zavolio, svira ga i danas, u njega ulaže i trudi se da bude što bolji.

»BEREŠKI TAMBURAŠI« I »ZLATNI ZVUCI«: »Tamburašku školu Đure Parčetića pohađao sam šest godina, a počeo sam s trinaest godina. Za tih šest godina izostao sam samo jedan sat, jer je došlo do nesporazuma. Umjesto u osam navečer, ja sam na sat došao u osam ujutro i tog dana je bio moj jedini propušten sat.«

Za vrijeme Adventa 1999. godine glazbenici iz Bačkog Brega, koji su do tada svirali u različitim sastavima, okupljaju se u župnom domu i vježbaju božićne pjesme za misu polnoćku. Na ovim probama su Perica i njegov bratić. Njih dvojica su imali najmanje iskustva, ako uzmemo u obzir javne nastupe, ali su se u ovaj sastav tako dobro uklopili, da su svi članovi osjetili veličanstvenost glazbe koju su svirali. Tada su osnovani »Bereški tamburaši« s kojima Pera svira nekoliko godina, da bi kasnije zajedno sa svojim prijateljima, koji su završili tamburu u klasi Đure Parčetića, osnovali tamburaški orkestar »Zlatni zvuci«.

»Naš orkestar se trudi modernizirati tamburašku glazbu, da idemo u korak s vremenom. Tako se na našem repertoaru pokraj dobrih tamburaških melodija nalaze pop i rok pjesme. Cijenimo pravu starogradsku pjesmu, romanse, a modernizacijom tamburaške glazbe želimo privući mlade ljude i pokazati im što je prava umjetnost da ne lutaju glazbenim stranputicama. Mlade, koji imaju oko dvadeset godina, koji nas vole slušati i cijene to što radimo, želimo imati kao svoju publiku i idućih dvadeset godina.« Perici je glazba dio života i ima mnoge planove sa svojim orkestrom. U planu je da se uskoro snimi CD, a organizator je pjevač Zvonko Markovinović. U okviru Kazališnog maratona u Somboru je priređen koncert na kojem je Zvonka pratilo Somborsko tamburaško društvo u kojem su i članovi »Zlatnih zvuka«. Suradnja je nastavljena i u planu je da se snimi nešto što bi oslikalo Sombor.

»Nadam se da ćemo snimiti i naš samostalni CD, na kojem bi bile poznate pjesme, ali i nekoliko naših.«

LJUBAV PREMA LOVU: Perica je sa svojim orkestrom nastupao širom naše zemlje, Hrvatske i Mađarske, a u pregovorima su i za nastupe u Austriji. Sve ovo navedeno Peri donosi radost, ali i korist. Stoga za svoj hobi smatra nešto drugo, a to je lov.

»Mamin ujak i moj stric su bili lovci i od njih  je potekla ljubav prema lovu. Volim prirodu i bavljenje lovom je moja velika strast. Dobar lovac ne može biti bez dobrog lovačkog psa, tako da imam odgajivačnicu njemačkih kratkodlakih ptičara i u tom poslu sam mlad. Trenutno imam šest ovakvih pasa i to mi je uz lov hobi, u kojem spajam dobro s korisnim.«

Perica Tucakov je vedra osoba puna života i optimizma, osoba koja zna sačuvati i njegovati ono što voli.

 

Zlatko Gorjanac