Arhiv tekstova

Istina je uvijek samo jedna. Njoj se pristupa objektivno i subjektivno. Nikada se ne možemo do kraja osloboditi subjektivnoga pristupa. No, moramo prihvatiti činjenicu da je subjektivni pristup često podvrgnut uvjetovanostima, predrasudama, osjećajima, pa i strastima. Apsolutna istina je samo Bog. Ona je nedodirljiva i često puta u svojoj najvećoj dubini nedohvatljiva. Nju naslućujemo i vjerujemo. Ali unatoč svega toga ona je jedina norma vrednovanja istine koja je »među nama«. Ljestvica prema kojoj se vrijednost istine mjeri, može biti samo ona najviša, a to je On. Isus je rekao da će nas Istina osloboditi. Oni koji pod svaku cijenu žele ovu rečenicu primjenjivati uvijek i svagdje, zaboravljaju da je u Isusovim riječima ta Istina pisana velikim slovom i da se misli na treću Božansku osobu – to jest Duha Svetoga. Točno je da će nas istina osloboditi, ali samo ona koju nam daje Duh spoznati, a to je onda njegova Istina. 

Druga česta zamka manipuliranja istinom je fraza »Neka ostane za povijest«. Zaboravljamo da svatko od nas ima pravo na nedodirljiv integritet vlastite osobe i da na vlastitost osobe spadaju mnoge istine koje su toliko osobne da su po naravi skrivene. Za nas kršćane je dovoljno sjetiti se svih onih istina koje smo priznali u ispovjedaonici. Da li bismo bili dobri ljudi ako bi sva ta istina izišla na svjetlo? Očito najveći pedagog – Isus Krist – znao je ljudsku narav i znao je čuvati integritet te naravi, a to je da su neke istine stvarne, a ipak prekrivene vječnom tajnom, jer ih je u svojoj dobroti On primio u svoje milosrđe i oprostio. Pitanje je koliko smo spremni prihvatiti ovo razmišljanje o Istini pisanoj velikim slovima koji nam Duh daje spoznati i o našoj vlastitoj istini koju je u svojoj dobroti milosrdno sakrio sam Bog. 

ISTINA MORA POTICATI ŽIVOT: Konačno i treća misao iz ovoga područja da istinom baratati uvijek je znak onoga ponajprije koji »iznosi« istinu. Sada se postavlja pitanje kada je iznošenje istine moralan, a kada nemoralan čin? Volio bih da me se ne tumači krivo, jer imam pred sobom ona spomenuta dva načela: o Istini velikim slovom i o milosrđu za našu istinu. Konačno, Isus je rekao da je On »Put, Istina i Život«, a to troje ide zajedno. I tu je ključ za naše razmišljanje kada je iznošenje istine moralan, a kada nemoralan čin. Isus je mogao postaviti načelo istine samo onda kada je sam pokazao Put, navijestio Istinu (pa i onu neugodnu), ali dao i darovao Život. Dakle, za nas kršćane norma ophođenja s istinom mora biti ova Isusova norma. Mora biti nakana slična Isusovoj, a to je objaviteljska i spasenjska, mora biti najbliža apsolutnoj, a ne subjektivnoj istini i mora poticati i davati život, a ne ubijati i diskvalificirati. Što se međutim događa među nama ovih zadnjih dana? 

S mukom sam uzimao u ruke naš list. Koliko polemike i manipuliranja istinom. Za čije dobro? Ponajprije takvim polemičkim napisima legitimira se potpisnik. Dade se čitati između redova mnogo toga. Nemamo pravo komentirati ono što je između redova, ali imamo pravo na bol koju proizvodi ono što je napisano i potpisano u redovima. Je li sva ta polemika i »sve te istine« za ikakvo dobro? Daju li impuls zajednici, čitateljima i opće svakom dobronamjernom čovjeku ili ostavlja još veću ranu i nedoumicu? Je li iznošenje »istine« u takvom tonu na bilo kakvoj valnoj duljini s Isusovim »davanjem života« ili je na valnoj duljini neke druge sile koja ubija? Isus je istinom oslobađao i onda kada je prekoravao. Čini mi se da mi danas »uživalački« istinom zadajemo sugovorniku udarac u želji da se on nikada više ne digne. Služimo li moralno životu ili nemoralno smrti? U čijoj je službi istina? S gorčinom i svom odgovornošću moram ustvrditi da iznošenje »smeća« ne može učiniti razborit i mudar čovjek. Zar samo naša zajednica mora ići tim putem, na svoju vlastitu sramotu? 

OKRENUTI SE DOBROME:Kako poći zajedno, ako se na svaki pokušaj i dobre inicijative sasipa čitava šuma »dokaza« koji onda razaraju, rastaču i ubijaju, te i od ove male zajednice postaje »raspršeno stado«. Neće nas više, ovako raspoložene, sakupiti ni dragi Bog. Jer ubijanje čovjeka, makar i »istinom«, je ubojstvo. Tko na sebe smije primiti odgovornost »razarača«? Pa samo onaj tko ne gleda cjelinu, nego samo vlastiti interes, subjektivnu istinu i to začinjenu sa svim gore spomenutim predrasudama, osudama i subjektivizma. Zar mora biti tako? Mislim da ne. Svatko od nas bi trebao postaviti sebi načelo: ako ne mogu koristiti, neću škoditi. Kada bi to načelo vodilo u ovom trenutku sveopćeg razlaza, došlo bi se do jedne spoznaje da u našoj zajednici postoji još uvijek izuzetno puno mladih ljudi, jakog potencijala, dobrih ideja, dobrih institucija i da bi sve to moglo funkcionirati da je više moralnosti i istine. 

Okrenuti se dobrome i vidjeti prvo i najviše ono što je pozitivno, što je dobro, što je nadobudno i što je nadasve za opće dobro je spas. To je naš moral. Zato nas ovaj čas povijesti obvezuje. Gledati unaprijed  pozitivnim, dobrim okom. Ići naprijed koracima objektivne istine s dobrom namjerom. Biti istinit na liniji Isusove norme »Istina, Put i Život«. Tko ne može ponuditi sve tri datosti, neka radije šuti. Čemu potpisati i sebe legitimirati, ako ne možeš pomoći i učiniti da budemo više moralni i kvalitetniji ljudi. Istina je neumoljiva, ali je samo onda spasonosna ako je u funkciji života, a štetna je ako je u funkciji smrti. Sjetimo se što bi od tebe i mene bilo da Bog sada objavi punu istinu o tebi i meni.      

                g