Arhiv tekstova

Iako možda tematski tekst o školskoj naobrazbi ne bi trebao spadati na zabavne stranice, kada je riječ o polasku prvašića na svoju prvu ozbiljniju obvezu u životu, onda bi upravo taj početak nove (i duge) etape njihova mladog postojanja trebao biti, barem u početku, zabavan i što manje stresan. Jer, namjesto igranja u vrtiću ili na ulici, slijedi sjedenje u školskim klupama, slušanje učiteljica, izrada domaćih zadaća i još mnogo drugih obveza vezanih za osnovnoškolsku naobrazbu.

ŠKOLA I PRVAŠIĆI: Na početku svake nove školske godine pedagoški i sociološki stručnjaci izlaze s brojnim gledištima u svezi s kvalitetom predviđenog školskog plana i programa, analizirajući i kritizirajući ga. Ali, u jednom se, manje ili više, slažu. Škola, barem u prvim godinama, posebice za prvašiće, nikako ne bi smjela biti opterećujuća i pretjerano zahtjevna, jer u suprotnome izaziva čisti kontraefekt. Velika većina djece polaskom u školu doživljava ozbiljan stres, koji može odmah biti vidljiv i uočen plačem ili određenim otporom (revoltom), ali ima brojnih primjera u kojima on biva zatomljen (u prvo vrijeme) i potiskivan (možda u strahu od roditeljske reakcije) u sebi. Iz dokolice toplog ljeta i posljednjih trenutaka bezbrižnog djetinjstva, u samo jednom danu (1. rujna) dolazi do «strašne» transformacije u školarca s teškom torbom na leđima i nagomilanim školskim obvezama. Upravo taj detalj bi trebao biti najmanje stresan i trebala bi se, što je moguće više planom i programom, spomenuta transformacijama provoditi na što »bezbolniji« način. Rješenje ovog problema najbolje je kada se tretira jednim relaksirajućim i zabavnim pristupom, koji danas prakticira mnogo učiteljica, prije svih one koje su mlađe životne dobi i profesionalno su se usavršavale po novim pedagoškim programima naobrazbe. Zahvaljujući takvom pristupu, koji već u startu otklanja prve »strašne« barijere, djeca u najvećoj mjeri vrlo brzo savladaju prve strahove i traume, te posve normalno počinju shvaćati neumitnost potrebe za školskom naobrazbom. Iznimno bitan faktor ovakvog spontanog pristupa krije se u maštovitosti voditelja nastave i sposobnosti kreiranja nastave na, često puta, i neformalnim načelima, a opet sve u cilju što kvalitetnije pripreme malih đaka. U prvim mjesecima adaptacije školski sati morali bi biti ispunjeni brojnim trenutcima igre, neobveznih razgovora i što boljeg međusobnog upoznavanja. Također, smijeh nikako ne bi smio izostajati iz učionica, jer on predstavlja najbolje i najdjelotvornije »oružje« protiv stresnih situacija (lijek protiv suza), kojima početni školski period gotovo uvijek obiluje.

ZABAVNA ŠKOLA: Najveći uspjeh svakog pedagoškog djelatnika, u ovom slučaju učiteljica ili učitelja koji imaju prve razrede, ogleda se u radosnim licima prvašića kako na njihovom licu prilikom dolaska, tako i prigodom odlaska iz školske zgrade. Zdravi žamor i uobičajeni školski komentari u svezi svega i svačega dokaz su pravilnog pedagoškog odgoja i takva djeca zasigurno nikada više neće imati nikakvih problema u akceptiranju nametnutih obveza. Iako to, možda, na prvi pogled nestvarno zvuči, škola bi morala biti zabavna i radosna. Nažalost, velika većina nas to počinje shvaćati tek nakon napuštanja školskih klupa i »hvatanja u koštac« s mnogo ozbiljnijim, egzistencijalnim problemima. U duhu toga naši ovogodišnji prvašići trebali bi što radosnije zakoračiti u novu etapu svog života, učeći kroz zabavu i radujući se svakom novom odlasku u školu.

g