Arhiv tekstova

U članku Bele Tonkovića Zataškavanje neovlaštenog raspolaganja novcem, objavljenog u ovom tjedniku, u broju185/1. rujna 2006., proštio sam da i po Statutu Matice hrvatske Subotica, »Upravni odbor prima članove«. Bela Tonković se dalje poziva na »pravosnažnost Statuta koji je priznat od nadležnih tijela Republike Srbije i kojega je i Središnjica priznavala...«.

Kad sam to proštio (pročito) pala mi na pamet prva godišnja skupština na kojoj sam se bunio i sporečko s ondašnjom pridsidnicom Vitom Grunčić, zašto nas petoro iz obitelji Stantić iz Prešernove, nismo primljeni u članstvo, a bili smo na istoj listi s obiteljom Kopilović iz Dragiše Mišovića koji su primljeni. Pridsidnica Vita Grunčić mi protumačila da u članstvo nije primo Upravni odbor već Središnjica u Zagrebu. Svatio sam da Vita Grunčić krajči istinu i da je ona zdušno sprovela volju spiritus movensa, čijom voljom nisam zavridio, bolje je kazat od njeg sam kaštigovan, da budem član Hrvatske matice, a pride i moja supruga, dica i snaja. Bio je tamo i Bela Tonković, al se on nije mišo u naš divan, zadovoljio se kako ga brez njegove pomoći dokrajčila Vita Grunčić.

Kad su me prijatelji pitali zašto nisam član Matice hrvatske u Subotici pravdo sam se tumačenjem Vite Grunčić da po ocini Središnjice u Zagrebu to nisam zavridio. Posli jedno dvi godine u divanu, u Matici u Zagrebu, od Stjepana Sučića sam dozno da je za primanje u članstvo jedino nadležan Upravni odbor Matice u Subotici. Svatio sam da nema smisla donkihotovski srljat tamo di nisam dobro došo, jel sam se uvirio da je Vita Grunčić samo produžena ruka Bele Tonkovića.

Da Grunčić/Tonković pakost prema meni nisu dokrajčili uvirio sam se kad u »Klasju naših ravni« ni jednom riči nisu spominili objavljivanje moje knjige »Kruv naš svagdanji«, iako je 2001. u Hrvatskoj matici iseljenika bila proglašena knjigom godine iseljene Hrvatske, a u Subotici sam za nju dobio općinsku nagradu »dr. Ferenc Bodrogvari« i »Antušovu nagradu« od Instituta »Ivan Antunović«. Priživio sam i to, baš ko i kerske plećke Tonkovićevi trabanata (satelita, pratilaca), s kojima sam otperjašen iz DSHV-a.

 Odavno sam se okanio kontanja kako su me huncutski spričili da ne budem član Matice hrvatske. Posli ovog članka Bele Tonkovića lako mož odgonetnit ko nije divanio istinu: Vita Grunčić kad je javno kazala da u članstvo Hrvatske matice prima Središnjica u Zagrebu el Bela Tonković koji sad tvrdi da Upravni odbor prima članove, a ne Središnjica u Zagrebu.

Od ovo dvoje istinoljubivi kogod krajči (obalazi) istinu. Meni to više nije važno.

 

Alojzije Stantić