Arhiv tekstova

Vjetar oko zgrada u naselju Prozivka koji pirka i kada ga drugdje nema, i intenzivniji je nego u većini drugih dijelova grada, bio je i jeste tema kritičkih razgovora i komentara stručnjaka iz područja gradnje, a pogotovu građana tome vjetru svakodnevno izloženih. Osim što je Prozivka »otvorena« u smjeru kojim dominira vjetar, od utjecaja su i drugi faktori pa tako i struktura naselja, odnosno raspored zgrada i ulica, kažu upućeni. Ovdje intenzivno puše oko novoizgrađenog, a na drugom kraju subotičkog atara zbog – srušenog. Srušeni su salaši i s njima su nestale zelene oaze na području Pavlovca, nekada »živog« naselja salaških šorova sa željezničkom postajom i školom, čak i registriranim, mada neistraženim, arheološkim nalazištem, a zauvijek bez puta.

»Ostala je pustara preko koje vjetar puše gotovo bez zapreka«, komentira jedan od rijetkih stanovnika u ovom dijelu subotičkog atara. »Nestajanjem salaša promijenila se i mikroklima ovog područja. Osim što su odavde otišli ljudi, a onda nestajali i objekti, time je područje ostalo i bez zelenih oaza, ne samo ovdje, već svuda gdje nestaju salaši. Kada nestane salaš, nestane i zelenilo, a oko svakog je bilo pedesetak stabala, što voćaka, što drugih vrsta drveta. Sada pustarom vlada vjetar...«

 

Posljedice jednog stoljeća

 

Prema popisu iz 1910. godine Pavlovac (Vámtelek puszta) imao je 1.475 stanovnika (granice područja nisu bile istovjetne današnjim).

Prebrojavanjem u ožujku 2015. situacija je sljedeća: 11 osoba u četiri salaša! I još tri salaša bez stanara. Za stotinu godina Pavlovački atar je opustio. Njive su tu, ljudi su zadržali svoju dobru zemlju, ali su se odselili bliže školi, trgovinama, negdje uz asfaltirani put. I sada se svakodnevno vraćaju, oni rade na svojim njivama, makar stanuju kilometrima dalje. »Ne bi se ljudi raselili bez razloga. Kud i kamo je lakše raditi svoju zemlju oko svog salaša, nego svaki dan vući mašineriju po 10 kilometara. Nije to samo utrošeno vrijeme, nego i novac za gorivo«, kaže Pavlovčanin.

Ali kroz dugo vrijeme nije prošao put kroz Pavlovac i u nastavku kroz atar Male Bosne, kao poveznica između puta Đurđin – Žednik sve do Somborskog puta, na koji se itekako računalo zbog ušorenih salaša. Na području od puta Đurđin – Žednik samo do Pačirskog puta bilo je 58 kućnih brojeva prije četiri-pet desetljeća. Kroz Pavlovac je nekada prolazila željeznička pruga kojom se prometovalo na relaciji Subotica – Crvenka. Ova i još trinaest vojvođanskih pruga ukinute su istom odlukom iz 1978. godine. Za stanovnike salaša u okolici Mikićeva, Hrvatskog Majura i Pavlovca pruga je bila od vitalnog značaja, a njenim ukidanjem ubrzano je odumiranje ovih naselja. Uslijedilo je i gašenje pavlovačke škole, tj. isturenog odjeljenja za niže razrede.

 

Tuga se ne računa

 

Ljudi pate kada nestaju naselja u kojima su spoznavali prva životna iskustva. Ali tuga se, valjda, ne računa za štetu, nije materijalna, te je i manje važna i uočljiva u materijalistički orijentiranom suvremenom svijetu. No tu tugu, setu i nostalgiju nose mnogi porijeklom iz nestalih salaških krajeva, vidljivo je i kada se na forumima internetskih sajtova komentira o ovim temama. Elizabeta Stipančević, rođena Vukov, čiji je roditeljski salaš na Pavlovcu, prije dvije godine za Hrvatsku riječ, također je s tugom govorila o nestajanju naselja. To što se zahtjevima za putom za 60-70 nekadašnjih salaša nije izišlo u susret, Elizabeta je navela osnovnim razlogom što su na izuzetno kvalitetnom području uz kanal koji se mogao bolje iskoristi za navodnjavanje, ostala svega dva salaša uz put, i tri-četiri dalje u njivama. »Ovdje su bili ‘načičkani’ salaši sve jedan do drugoga, s obje strane puta. Pruga je ukinuta, nema vlaka, nema asfaltiranog puta, nema ništa osim struje i svi su se pretežno odselili u Đurđin. Ali, do svojih njiva ipak moraju, i dalje po blatnjavom putu.«