Arhiv tekstova

Čujem od nekih somborskih prosvetara da će im zbog štrajka smanjiti plaću. Nezadovoljni su i gunđaju, a njihovi sindikati tvrde da je to protuzakonito. Čujem onda i komentare glede njihovog štrajka u smislu razmišljaju li oni uopće o djeci koju obrazuju i ako im je do štrajka što ne štrajkaju tijekom ferija. Gledajući iz perspektive nekoga tko ima školarca koji je pred upisom u srednju školu dijelim to mišljenje, ali ne mogu se složiti da jedan profesor ima plaću manju od blagajnika u nekom državnom javnom poduzeću, ili manju plaću od nekoga čiji je posao čitanje utroška vode. Ipak je razlika u odgovornosti, pa i u naobrazbi. I sada gdje su tu famozni platni razredi, koji bi sve te probleme riješili? O njima, naravno, više ni riječi. 

Somborska prosvjetna, pa i ona obična javnost, zabavlja se ovih dana i ujdurmom oko izbora ravnatelja somborske gimnazije. Slična priča kao i prije četiri godine. Doduše za sada bez štrajka glađu, ali i ovoga puta sve se lomi oko različitih, čitaj političkih, interesa. I sve to gledaju i slušaju gimnazijalci i čemu se to uče?

Mene osobno najviše je iznervirala priča o jednoj somborskoj kapiji. I to ne bilo kakvoj kapiji, već onoj iz zaštićene jezgre grada s jednog od reprezentativnih zdanja kojim upravlja grad Sombor. Nestala je ta kapija netragom, ne zna se kada i naravno niti se pokušava doznati tko je za to kriv i na koncu i odgovoran.  Pa, ne može tek tako bez traga nestati kapija teška stotine kilograma. A i ako je nestala valjda se zna, ili bi se trebalo znati, tko za to mora po svojoj funkciji odgovarati. No, koga još briga za jednu kapiju i tako je iz pretprošlog stoljeća. Zašto imati jedno umjetničko djelo na ulazu u nekadašju Semzinu palaču kada svrsi služe i ljezne rešetke. I gdje je tu sada pokrajinski Zavod za zaštitu spomenika kulture bez koga se u somborskoj jezgri ni četka za ličenje ne može uzeti u ruke? Strah me sada da nekome ne padne na pamet da iz dvorišta Gradske kuće povadi brački kamen, jer i tako je to dvorište daleko od sjaja koji je nekada imalo, ili da, ne daj Bože, nekome padne na pamet da iz Županije odnese Ajzenhutovu sliku Bitka kod Sente. Jeste da bi za iznošenje čuvene slike trebalo rušiti prednji zid Županijskoj zdanja, ali uz malo sreće i to bi moglo proći neprimijećeno. A nestanak jednog od ponosa grada možda bi tek za nekoliko mjeseci primijetio neki dokoni vijećnik dok u tijeku neke rasprave, koju niti prati niti razumije, pogledom šara po skupštinskoj dvorani.