Arhiv tekstova

Što se više bliži raspisivanje natječaja za konkretne projekte u okviru predpristupnih fondova Europske unije, intenzitet upoznavanja poljoprivrednika s njihovom suštinom postaje sve veći. Naime, nakon nedavnog boravka predstavnika Ministarstva poljoprivrede Aleksandra Bogunovića u Gradskoj kući u Subotici, o temi potpore razvoju poljoprivrede iz predpristupnog programa IPARD s osnovnim nazivom Kako ostvariti potporu? u utorak je u restoranu Dukat (u Bunjevačkom kolu) govorio i voditelj projekata u Regionalnoj razvojnoj agenciji Slavonije i Baranje Slavko Tušek.

U iscrpnom predavanju pred dvadesetak poljoprivrednika – koji su došli na poziv organizatora Udruge hrvatske mladeži u Vojvodini Krov i Regionalnog ureda za ruralni razvoj Subotice – Tušek je prenio jedanaestogodišnja iskustva Hrvatske, kako ona na putu priključenja Europskoj uniji, tako i ona nakon ulaska u Zajednicu. A ta iskustva, ma kako na prvi pogled izgledala komplicirana do neostvarivosti, pametnima kakvi već jesmo mogu biti dragocjena.

Možda bi se u tom smislu kao suštinske mogle protumačiti njegove riječi da 175 milijuna eura, koliko će ove godine iz predpristupnih fondova biti na raspolaganja, uopće nisu mala. Navodeći kako prilikom odobravanja projekata korisnik može računati na 50 posto sredstava pomoći, Tušek postavlja pitanje tko na milijun eura kredita može zaraditi 500.000? Nitko, kaže on. A upravo je to suština pomoći iz predpristupnih fondova.

 

Čekati i čekati

 

No, da bi se do tog iznosa došlo, treba proći dugotrajnu proceduru uz prikupljanje brojnih papira, pri čemu nedostatak samo jednog u startu znači odbijenicu. Nudeći našim poljoprivrednicima ubuduće besplatnu pomoć (!) – a čovjek je u Hrvatskoj uspješno odradio 105 projekata – Tušek kaže kako je, prije nego li se tko odluči na apliciranje za sredstva iz IPARD-a, potrebno učiniti nekoliko stvari. Prvo je, kaže on, potrebno imati jasnu ideju što se želi, nakon toga izračunati koliko iznose potencijalni izdaci, a koliko dobit na koju se kasnije računa, pa zatim krenuti u pohode po raznoraznim uredima u prikupljanju dokumentacije (njegov savjet je da se bez legaliziranog objekta u takav posao niti ne kreće) i – čekati i čekati. To čekanje na odobravanje projekta, kaže on, u teoriji iznosi pol godine, ali se u praksi zna odužiti i na još jednu. Zbog toga, po njegovim riječima, treba biti i sam ažuran i ne čekati na poslovičnu brzinu birokracije nego angažirati nekoga tko taj posao zna bolje uraditi od onoga tko aplicira na projekt.

Ostavimo li po strani dobra iskustva Hrvatske u cijeloj ovoj priči, a nije da ih nema, ipak bi ozbiljno trebalo shvatiti njegove riječi da je naš zapadni susjed u samoj izradi Nacionalnog programa napravio jednu krupnu grešku kada u glavnih oblasti u poljoprivredi nije stavio i osmu – nabavu poljoprivredne mehanizacije. Prihvatimo li činjenicu da je poljoprivredna mehanizacija u prosjeku zacijelo mlađa od one u Srbiji, sigurno je da novi (a samo takvi dolaze u obzir) traktori, kombajni i drugo nikome ne bi bili višak.

 

»Greške u koracima«

 

I kakve sad sve to veze ima s nama? Pa takve što, Tušek je to samo potvrdio, je Srbija doslovce prepisala program od Hrvatske, a to znači i nedostatke u njemu. Ističući kako je, upravo zarad vlastitih propusta, uvijek spremna pomoći Srbiji da ih ne ponovi Tušek kaže kako bi naš program – čiji je nositelj Ministarstvo poljoprivrede – prije svega morao biti baziran na forsiranju komparativnih prednosti u poljoprivrednoj proizvodnji ove države u odnosu na druge. Naravno, on tu dodaje i isticanje čitavog niza autentičnosti kojih nam ne manjka, a kojih – čak i dosta sličnih – ima i sama Hrvatska (ruralni razvoj, poticanje malih obiteljskih gospodarstava, mliječne, mesne, voćne i prerađevine od povrća itd.).

Podsjećajući na iskustva iz Hrvatske, ukazao je Tušek i na još jedan potencijalni problem koji se nerijetko pojavljuje nakon odobravanja projekta. Vođeni ovdašnjim prepoznatljivim mentalitetom, ljudi nerijetko ne žele čuti tuđe mišljenje (pa makar bilo i pametnije) te im se događa da se preračunaju u dijelu koji smo već opisali a koji se tiče ulaganja i dobiti (primjerice: cijena nove farme i pad cijene svinja), što na koncu dovodi do kraha: započet put se prekida tako što, zbog nemogućnosti otplate kredita, ovršitelji odrade svoje. Niti drugi primjer nije baš »za baciti«. Tušek, naime, kaže kako je česta greška (bar u Hrvatskoj bila) da se ljudi, poneseni lagodnošću »grace razdobolja«, odluče uložiti u nov automobil ili se sjetiti da su s obitelji davno bili negdje na ljetovanju. Međutim, kada dođu prvi obroci na naplatu, rezultat je često sličan onom koji se pravi zbog »greške u koracima«.

U svakom slučaju, predavanja poput ovog od prije dva dana prijeko su potrebna našim poljoprivrednicima. Teško je, naime, povjerovati da će onaj tko ne bude upoznat s pravilima koja postavlja Europska unija imati ikakve šanse da otuda dobije novac. Ako ga, naravno, želi.