Arhiv tekstova

Osamdesetih godina prošlog stoljeća dvije novinarke posjetile su nekoliko salaša u đurđinskom ataru, mada je, u krajnjem slučaju, lokacija sporedna, iskustvo bi bilo slično i u drugim krajevima širokog i gostoljubivog subotičkog atara. Stigle su nenajavljene. Struje je tada bilo na salašima (ne svim), ali o telefonskim vezama još nije bilo ni spomena. Bilo je to u vrijeme koje današnji tinejdžeri ne mogu niti zamisliti: nije bilo mobitela! Bez fiksnih i mobilnih telefona, naravno, bila je vrlo raširena i često upražnjavana pojava: stići »negdje« nenajavljen. Tako je bilo i u ovom slučaju, niti prvi, niti posljednji put. Kako su nenadani gosti tih osamdesetih stigli na jednu od salašarskih kapija, tako su bučni psi utišani, poneki i zavezani, a domaćini su ostavili posao po strani i srdačno pozdravili pridošle. Tamo gdje još nije bilo struje, brzo je čutkama rasplamsana vatra u štednjaku i pristavljena kavica, na drugom salašu domaćini su na stol iznijeli – pun tanjur meda i po koji komad saća u njemu. Što je, ustvari, tek jedna ilustracija na temelju istinitih događaja o vremenu kada su se i znani i neznani srdačno i s povjerenjem primali u goste, a kapije na dvorištima po cijeli dan ostajale otključane i u selima i u gradu. Za dobru komunikaciju među ljudima nije bio neophodan telefon, ali jeste vjera, ili povjerenje, i obostrano dobra namjera.

 

Sumnjiva lica

 

Trideset godina kasnije, ili u drugom desetljeću dvadeset prvog stoljeća, a trebalo bi mu dodati i epitet te reći naprednijeg dvadeset prvog stoljeća, kratak presjek aktualnog stanja: telefoni zvone na salašima, mobitele imaju gotovo svi, komunikacije su tehnološki višestruko unaprijeđene, sada je uobičajeno najaviti se u posjet (ako i jedna i druga strana nađu slobodnog vremena, jer često se radi duže), kapije su i danju i noću zaključane, na vratima kuća i s tanova višestruke brave, alarmi i video nadzor. Sumnja se uvukla u međuljudske odnose, nažalost, ne bez razloga.

Do koje mjere su se dogodile dramatične promjene u jednom razdoblju od tri-četiri desetljeća, a pogotovu posljednjih godina, moguće je uočiti gotovo u svakoj ulici. Ako ste u prilici tražiti neku osobu po imenu, a niste sigurni u adresu, i obrnuto, svako pitanje i interes pobuđuju sumnju, viri se iza zavjesa, odgovara s »ne znam« ili slijeganjem ramena, i, uopće, nema otvorene i jasne komunikacije. Sve to, nažalost, nije bez razloga, nego posljedica u međuvremenu doživljenog iskustva. Srdačnost, otvorenost, iskrenost, povjerenje, sve što bi trebale biti vrlinama ljudi i ljudskih odnosa iskorištene su i zlouporabljene u svojoj suprotnosti. Danas pogotovu starije ljude podučavaju kako »ne treba vjerovati svakome«, jer postaju žrtvama prijevara. A prijevare su sve bizarnije.

 

Upozorenja i obuke

 

U Hrvatskoj je nedavno objavljeno nekoliko aktualnih načina kojima se manipulira osjećajima starijih ljudi, tj. vrijednostima u koje oni vjeruju i s kojima su odgajani, dok time danas postaju žrtve prevaranata. To se događa u slučajevima kada netko djeluje na humanističku crtu i sažaljenje, a cilj je prijevara, zatim na nedovoljnu tehnološku upućenost zbog čega je bilo slučajeva »nasjedanja« na tobožnje pozive iz banaka i otkrivanja telefonskim putem šifara bankovnih računa, bilo je lažnih predstavnika osiguravajućih kuća i banaka, promotora lažnih tvrtki i mnogo toga još lažnog. Čak i uzimanja ušteđevine radi tobožnje provjere ispravnosti novčanica. Kamoli sreće kada bi tolika mašta i kreativnost bila upotrijebljena u stvaranje napretka i općeg dobrog u okruženju.

Osjećaj nezaštićenosti i nesigurnosti raste sa svakom nesankcioniranom provalom, svakom nesankcioniranom krađom torbe od nemoćne osobe na ulici, sa svakom nesankcioniranom manipulacijom bilo kojeg građanina. Raste i nostalgija za vremenom otključanih kapija. Ima takvih sela i gradova i danas, samo ne kod nas.