Arhiv tekstova

Diskriminacija u Srbiji je i dalje veoma raširena pojava, kako prenosi euractiv. rs, ocijenjeno je u godišnjem izvješću povjerenice za zaštitu ravnopravnosti Nevene Petrušić. U izvještaju za 2014. dostavljenom Skupštini Srbije navodi se kako je evidentno da društvenu stvarnost u Srbiji obilježavaju duboko ukorijenjeni i rašireni rodni, etnički i drugi stereotipi i predrasude i visoka razina socijalne distance prema pojedinim manjinama. 

Kako se navodi, u 2014. povjerenici je podneseno 666 pritužbi, a najviše je bilo onih u kojima je kao osnova diskriminacije navedena nacionalna pripadnost ili etničko podrijetlo (18 posto), na osnovu zdravstvenog stanja (14 posto) i starosne dobi (11 posto).

Više od jedne trećine pritužbi (36 posto) podneseno je zbog diskriminacije u postupku upošljavanja ili na poslu. Na diskriminaciju tijela javne vlasti odnosi se 16 posto pritužbi a na diskriminaciju prilikom pružanja javnih usluga ili pri korištenju objekata i površina 15,6 posto.

Tijekom 2014. godine povjerenica je donijela 109 mišljenja, od toga je u 66 slučajeva utvrđena diskriminacija i diskriminatorima su izdate odgovarajuće preporuke. Najviše pritužbi podneseno je protiv pravnih lica i državnih tijela.

U izvješću se navodi da je istraživanje javnog mnijenja pokazalo da najveće predispozicije za diskriminaciju postoje u odnosu na LGBT osobe, pripadnike drugih etničkih zajednica i pripadnike manjinskih vjerskih zajednica i da je diskriminacija najprisutnija prilikom zapošljavanja.

Istraživanje u kome su sudjelovali predstavnici javne vlasti pokazuje da su oni samo djelomično upoznati s antidiskriminacijskim propisima, da znatan dio ispitanika ne pravi razliku između diskriminacije i predrasuda, kao ni između mobinga i diskriminacije.

Ispitanici iz redova javne vlasti smatraju da predstavnici tijela javne vlasti imaju predrasude prema određenim grupama, posebno prema LGBT populaciji, pripadnicima malih vjerskih zajednica, osobama koje žive s HIV-om, Romima i djeci sa smetnjama u razvoju.

»Zabrinjavajuće je da skoro polovica ispitanika smatra da su diskriminirane grupe same odgovorne za svoj položaj, kao i da je ‘tolerancija različitosti otišla u drugu krajnost i da sada pripadnici manjina imaju više prava nego većinska populacija’«, navedeno je u izvješću.

Istraživanje stavova policijskih službenika o diskriminaciji pokazalo je da najmanja socijalna distanca postoji prema siromašnim ljudima, osobama s fizičkim invaliditetom i izbjeglicama, jer policijski službenici smatraju da su ove grupe u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge građane. Također je istraživanje pokazalo da nešto manje od polovice ispitanih uopće ne vidi diskriminaciju.

»U ovom istraživanju navedeno je da neprepoznavanje suštine diskriminacije vodi k tome da se ona ne može prepoznati ni u vlastitim postupcima, što u slučaju rada policije može biti od višestruke štete«, navodi se u izvješću.

Najveći broj pritužbi upućenih povjerenici odnosio se na diskriminaciju na osnovu nacionalne pripadnosti, a prema istraživanju iz izvješća socijalna distanca postoji prema Albancima, Romima, Hrvatima i Bošnjacima.

Raspoloživi podaci potvrđuju da su žene u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce u svim oblastima društvenog života, a posebno na tržištu rada, u sudjelovanju u odlučivanju, u ekonomskoj sferi i obrazovanju, a prisutan je i fenomen rodno zasnovanog nasilja. Diskriminacija žena prisutna je i u sektoru biznisa, žene zauzimaju tek četvrtinu najviših pozicija odlučivanja u kompanijama, a čine nešto manje od trećine poduzetnika.

Ocjenjuje se da je u prethodnom periodu poboljšan normativni okvir i povećana društvena vidljivost osoba s invaliditetom, ali da su one i dalje u znatno gorem položaju u odnosu na ostale građane i to u oblasti zapošljavanja i obrazovanja, ali i kroz političku nezastupljenost i nasilje kojem su posebno izložene žene s invaliditetom.