Arhiv tekstova

U kući starinskoga sjaja u Sonti, živi sama starica, 85-godišnja Marica Domić. Kuća, građena u stilu prvih nabijača pokrivenih biber-crijepom, s ulice je oličena u bijelo. Poput dva staračka oka, s pročelja vas gledaju dva prozora uvijek zatvorenih kapaka. Tu su, u selu jako rijetka i vraca, odnosno ulična vrata kroz koja se nekada ulazilo u gank. 

Ulični prostor ispred kuće, kolskim ulazom podijeljen na dva dijela, obrubljen je živom ogradom od šimširovine. S obiju strana kolskog ulaza posađene su ružičice.

 

Uporabljen svaki pedalj

 

Baka Marica još uvijek poštuje tradiciju po kojoj je zemlja bila najveća dragocjenost, pa domaćinski uporabi svaki pedalj. Ove je godine na površinu oivičenu šimširovinom posadila krumpir. 

»S ovoga komadića zemlje imat ću krumpira onoliko koliko mi je dovoljno za potrošnju kroz cijelu godinu. Dogodine ću, ukoliko mi Bog da zdravlja, posijati grah. Samo, iz godine u godinu ruke su sve slabije, pa ne znam dokle ću moći. Eto, malo mi pomognu susjedi, malo rodbina i tako nekako preživljavam. U mlađim godinama sam dosta povrtlarskih proizvoda prodavala na tržnici, a sada jedva proizvedem i onoliko koliko je meni potrebno«, pripovijeda ova pobožna starica, sjedeći pred kućnim pragom i željno iščekujući nailazak nekoga od mlađih rođaka. 

Ukoliko uđete u dvorište, prožet će vas osjećaj kako ste se vratili bar pola stoljeća u prošlost. Prava stara šokačka »baščica« prostrijet će vam se pred očima. S desne i lijeve strane kolskog prolaza živa ograda od šimširovine. Iza ograde cvjetnjak, ali ne bilo kakav. Od ulice do ograde od »stražnjega dvora« zasađene su redom ružičice, celer, muškatla, sabljice, opet muškatla i na koncu dva grma nezaobilaznog bosiljka. Između cvjetnjaka i ganka po cijeloj duljini je zasađena vinova loza, koja tvori »lomaču« duž cijeloga ganka, od ulice do ograde koja dijeli prednje od zadnjeg dvorišta. Lomača je gusta, vidi se da je održavana, a u ganku je i po najvećoj vrućini ugodna hladovina. Grozdovi se bijele i šarene. Kalam zrije, on i kraljica dolaze prvi, zrna kadarke polako plave, ova vrsta dozrijeva potkraj rujna. 

 

Bagrem ponovno cvjeta

 

S lijeve strane dvorišta zubu vremena još uvijek odolijevaju »litnja kujna« i bunar. Oko bunara i iza litnje kujne zasad rajčice i paprike, pozadi su i dva reda mrkve i peršina. 

»Eto, nemam baš puno placa, tako da mi je povrtnjak tu, pod rukom, ali i blizu bunara, kako bih ga mogla najlakše zaliti«, kaže baka Marica. 

Pogled se otima dalje, u zadnje dvorište. Svojom visinom dominira stari bagrem, lijevo od njega je i neizbježni orah. 

»Vidite, bagrem ponovno cvjeta. Stari kažu da je to najava duge i tople jeseni. Samo, žao mi je što mu se osušila ona grana pri vrhu, a nema se tko popeti i otpiliti je. Valjda će je otkinuti kakav vjetar. A bagrem je star, jako star. A star je i ovaj orah. U dvorištu tvori lijepu hladovinu, a i dosta je rodan, pa kad se koji kilogram proda, bit će to mala dopuna kućnog proračuna«, objašnjava baka-Marica. 

Izlaskom na ulicu ova čarolija prestaje. Svakodnevica se vraća, ne dopušta vam ostanak u ovoj oazi prošlosti. One prošlosti, svima nama drage, onih sjećanja na prstom probušen celofan na tegli s pekmezom, na krišom uzeto jaje ispod kokoške i »kupovinu« kugle sladoleda »od Joze«, na tolike nevine nestašluke upravo iz vremena u koja vas boravak u ovoj kući vraća. Baka Marica sjeda na svoju stoličicu ispred kućnog praga. Čeka, čeka da naiđe netko tko će s njom prozboriti koju...