Arhiv tekstova

Polako stiže jesen. Stara je uzrečica »Gospojina Mala – jesen prava«. S jedne strane ta nas činjenica jeseni približava otajstvu života sa snažnom porukom prolaznosti. Sve prolazi što god je stvoreno u vremenu. Prolaznost je stvarnost koju čovjek prihvaća da bi kvalitetnije živio. Pavao poručuje: Sada je čas – vrijeme je kratko. Ta činjenica prolaznosti temeljito opečaćuje svu prirodu. Utješno je što priroda ne »osjeća« tu činjenicu prolaznosti. 

No, čovjek koji je kruna svega stvorenoga, teško se miri s tom činjenicom da i on prolazi. Htio bi zaustaviti mladost – ne može. Htio bi zaustaviti zdravlje – ne može. Htio bi zaustaviti vrijeme, a to najmanje može. Ostaje mu dva ishoda: ili biti trajno nezadovoljan i protestirati protiv te neumoljive činjenice ili biti čovjek optimizma, nade – još više realnosti – i prihvatiti sebe u tim granicama, te stvarno živjeti kvalitetnije. 

 

Recesija

 

Već je davno zapisano da ljudski život ne čini kvalitetnim duljina dana, nego kvaliteta života. Spomenuh, došla je jesen. Ona se ove godine »nadvija« kao sumorna. Nalazimo se u tzv. »svjetskoj ekonomskoj krizi«. Mnogi govore o vremenu recesije. To znači štedjeti na svemu i na svakomu. Temeljna tvrdnja je: bit će nam bolje. A čemu bi se i nadali negoli boljem, jer iza svake tame dolazi svjetlo. Iza svake noći sviće novi dan. Međutim, ta recesija, koja je sada temeljna preokupacija svih društvenih kretanja, je kao rijeka koja je dosegla vrhunac svojih obala i postoji opasnost da se prelije preko vlastitih obala. Dok je u koritu, ona može biti korisna i plodna. Stvarno mogu doći bolji dani. Ali ako se izlije izvan svojih tokova – izmakne kontroli – počet će poplava koja iza sebe ostavlja samo pustoš i mulj. Čovječanstvo strepi pred tom opasnošću. Što ako izmakne kontroli i prelije se preko nasipa? Zasigurno nas tada čeka jedna dublja kriza i puno opasnija, a ona je na pomolu kao opasna kriza vrednota. Može se, možda i treba, štedjeti na ekonomskim vrednotama. Može se, možda i treba živjeti skromnije, ali se ne može štedjeti na temeljnim ljudskim pravima, na radu, na vrednotama obitelji i, konačno, ni  na vrednotama vjere. Što se događa? U ime te tzv. recesije postoji opasnost da se povrijede prava koja ne proizlaze iz društva niti pozitivnih zakona, nego iz naravnih prava koje je čovjeku osigurao Bog i čovjek ih ne smije uskratiti. To je neotuđivo pravo na život, pravo na školovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu i mnoga druga naravna prava koja čovjek ne stiče, nego rađanjem dobiva. Što će se dogoditi ako se »pravila« recesije protegnu i na područje naravnog prava čovjeka? To je to sudbonosno »probijanje nasipa«. Da bismo štedjeli, trebamo spajati razrede u školama. Da bismo štedjeli, trebamo ukidati neke predmete. Da bismo štedjeli, trebamo »getoizirati« neke sustave, a sve to samo na području školstva, primjerice, dodiruje neotuđivo pravo čovjeka na cjelovito obrazovanje, na vlastitu kulturu, na vlastiti jezik i konačno i iznad svega - vlastitu slobodu živjeti i biti odgojen u vlastitoj zajednici, pa i u vlastitoj vjeri. To je samo jedan mali isječak realne stvarnosti koja prijeti kao opasnost sukoba »racionalne štednje«, a nauštrb naravnih prava bilo većinskoga naroda ili manjina. 

 

Neka se okupe razboriti i mudri

 

U ovom času je pozvana i izazvana mudrost onih koji odlučuju da svijetle savjesti stanu pred onu Mudrost koja je stvoritelj čovjeka, a time i onaj koji se providonosno brine o čovjeku. Niti se nadamo, niti mislimo da svatko tko je na vlasti treba biti vjernik, ali tvrdimo da sada u vrijeme krize, na vlasti treba biti onaj i oni koji posjeduju izvanredne kvalitete nadnaravne mudrosti i razboritosti. Jer ako se u ovakvim okolnostima dogodi da časovita kriza uništi temeljne vrednote, onda će trebati jako puno vremena da se društvo obnovi na bilo kojoj razini. Da ne govorimo o šteti koja se nanosi ljudskoj duši, koja je jedino sposobna isplivati i preživjeti i poplavu. Ako se sada ne okupe razboriti i mudri i ne postave straže na nasipe rijeke koja prijeti, doživjet će i sami i cijelo društvo katastrofalne posljedice poplave. Tko će onda u mulju iza poplave prepoznati vrijednu baštinu svega onoga što je jedna civilizacija stvarala? Europa niti je, niti će moći postojati samo na prolaznim i ograničenim ekonomskim vrednotama. Ona će preživjeti i spasiti se i od najnovijih opasnosti samo snagom svoje »europske duše«. Ta europska duša počiva na temeljima koji su etični i moralni, a nikli su u kolijevci kršćanstva. Ne želi Crkva ni u ovom času biti ni nadzornik ni »tutor«, ali mora biti glas onoga koji je Riječ, koja je za nas tijelom postala i učovječila se da bi čovjek znao kojim putem treba poći i onda kad ga ugrozi zemljotres ili ošteti poplava. U tim – ne daj Bože – katastrofama, čovjeka kao biće spasit će samo duhovna snaga, a ne materijalna dobra koja će tom poplavom i propasti. Što je poruka za nas kršćane u ovom času povijesti i ove jeseni? Prvo: biti čovjek nade koji je sposoban prepustiti u Božje ruke, ali svjesno, ovo vrijeme. Drugo: moliti predano da se i u naše vrijeme očituje da Bog ne napušta čovjeka, nego da ga spašava po Isusu Kristu. Treće: na svakom mjestu, pa i javno, braniti neotuđiva prava pojedinca, zajednice i naroda, njegove duhovnosti i kulture identiteta pred zatornim interesima samo ekonomskih vrednota. Jer ako je ikada istina, onda je sada stvarnost da čovjek »ne živi samo o kruhu«.