Arhiv tekstova
Slavimo Dužijancu
Ovaj je tjedan Dužijanca. Koliko god o njoj znamo, nikada nije dosta. Svako slavljenje je razlogom da se podsjetimo. Samo slavljenje je čin i događaj koji se, unatoč svoga ponavljanja, uvijek događa »jedini put«. Naime, ovogodišnja Dužijanca je već radi toga jedinstvena jer je zahvala za ovogodišnju žetvu. Zahvalni smo Bogu i ljudima. Vrhunac je to spoja rada, kulture i kulta. Stoga u ovom razmišljanju, u želji da i ova Dužijanca bude doživljaj i poruka, a tim samim i snaga za nove putove, razmislimo o radu, kulturi i kultu.
Rad, zalaganje tjelesnih i duševnih snaga radi očuvanja i razvijanja života pojedinaca i društva; u širem smislu rad je racionalno ljudsko djelovanje, bitno obilježje ljudske egzistencije na zemlji. Rad može biti manualni i intelektualni. Shvaćen kao djelovanje usmjereno na gospodarske ciljeve, u većini jezika i društava rad označuje muku, teret i patnju.
KRIST UNOSI NOVU DIMENZIJU: U starom vijeku, pod utjecajem dualističkog shvaćanja materije i duha, tjelesni je rad povezan s naporom pa su ga obavljali robovi, a ne slobodni ljudi. On nema obilježje kreposti i ideala u obrazovanju ondašnjeg vremena i shvaćen je kao suprotnost dokolici koja bitno pripada čovjeku. U Starom zavjetu i u kasnijem kršćanskom shvaćanju rad je sudjelovanje u stvarateljskom djelu Božjem, ali i kazna za istočni grijeh.
S vremenom rad postaje sastavnicom monaške duhovnosti, osobito na kršćanskom Zapadu. Pod utjecajem benediktinskog načela »moli i radi« (ora et labora), srednjovjekovno kršćanstvo pridaje odmjerenu vrjednotu radu i shvaća ga kao dužnost svakog čovjeka bez obzira na njegov društveni položaj.
Od XVI. stoljeća u Europi velik prilog u shvaćanju rada daje vjera, koja tumači rad kao dužnost koja je od Boga naložena. Prava vjera se u ovom svijetu dokazuje u ispunjavanju dužnosti, u radu. U to vrijeme se događa da značajnu ulogu u ranokapitalističkim odnosima, rad, marljivost i blagostanje postaju etičke vrijednosti i imaju svoju religioznu potvrdu. Usporedno s industrijalizacijom, koja se iz toga razvija, mijenja se i pojam rada, i to u smjeru njegove depersonalizacije. Rad postaje, uz investirani kapital, čimbenikom proizvodnje. Kapital dobiva prednost pred radom, a gubi se osobna i stvaralačka dimenzija rada. Rad gubi svoju antropološku usmjerenost i etičko vrjednovanje.
Zbog toga je u modernom društvu veoma važno iznova aktualizirati etičko pitanje prema radu, osobito s obzirom na humano i socijalno značenje rada. Počevši od prve socijalne enciklike Rerum novarum (1891.), katolički socijalni nauk najprije se pragmatički zauzimao za pojedina problematična područja u odnosu na rad (pravedna plaća, zaštita zdravlja, sigurnost na poslu i dr.). S vremenom se razvija personalističko učenje o radu koje na osobit način dolazi do izražaja u socijalnoj enciklici Laborem exercens (1981.).
Dakle, vidi se da je pojam rada u početku negativan. Krist unosi posve novu dimenziju jer se i sam rađa kao »sin radnika«. Rad postaje suradnja s Bogom i poslanje čovjeka. No, kako je on unatoč svega toga težak, uvijek je opasnost da se pojedini sloj ljudi ograđuje od rada kao jedinog ispravnog načina života. Stoga je Crkva kao brižna majka stalno i na tom području učiteljica. Dužijanca je osobiti doprinos toj učiteljskoj službi Crkve gdje se upravo priznaje i veliča mukotrpni rad oko dnevnoga kruha.
KRUH JE SIMBOL: Kultura jednoga naroda se očituje u spletu shvaćanja događanja prožetih duhovnim vrijednostima upravo u cijeni rada i kruha. Kada duhovne vrednote tako duboko prožimaju rad, onda nastaje jedan veliki doprinos i kultiviranju rada. Mi smo sretna zajednica koja najteži rad oko dnevnoga kruha prožima duhom do te mjere da je kultura postala i kult. Tako je lako prepoznati još uvijek u ljudima našega vremena ljubav prema radu, zemlji i kruhu.
Kruh je u mnogim religijama sastojak religioznih i sakralnih blagovanja, simbol održanja života. U staroegipatskoj religiji kruh su prinosili bogovima i darivali ga pokojnima kao popudbinu za drugi svijet. U grčkoj religiji kruh je bio obogotvoren u božici poljodjelstva u Demetri. U Starom Zavjetu su za Blagdana beskvasnih kruhova Bogu prinosili kruh od prvina žetvenih plodova, a Bog je svom narodu u pustinji pustio manu s neba. U Novom Zavjetu Krist je toj simbolici dao novo značenje. »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni sigurno neće ogladnjeti«. Na Posljednjoj večeri kruh je bio znak njegove žrtve na križu: »Ovo je tijelo moje koje se za vas daje. Ovo činite meni na spomen«. U kršćanskoj euharistiji kruh je (uz vino) žrtveni prinos, koji nakon pretvorbe postaje vidljivim znakom Kristove prisutnosti. U katoličkoj liturgiji upotrebljava se beskvasni, a u pravoslavnoj kvasni kruh.
Tako je dakle Dužijanca događaj rada, kulture i kruha. U tim slavljenjima, simbolima i obredima dajemo ono što tom danu i događaju najvrjednije i najljepše pristoji. No, sve je to samo vanjska manifestacija ako i prilikom ove Dužijance ne premislimo i promislimo u svom srcu naš vlastiti stav prema radu: jesmo li radini, jesmo li pošteni u radu, jesmo li pravedni prema drugima i da li znamo cijeniti svoj i tuđi rad? Ako toga razmišljanja nema, onda smo puki promatrači, a ne ljudi koji slave Dužijancu. Jednako tako je i prilika hraniti svoj kulturni kutak novim viđenjima, spoznajama, doživljajima. Disati punim plućima. Svjesno i ponosno. A tek kruh? Što on znači na našim stolovima? Što u našim rukama? I konačno što na našim oltarima? Neka je blagoslovljen rad, kruh a nadasve Bog koji nam daje duh da možemo slaviti rad i kruh.
