Arhiv tekstova

Pjesnik, novelist, romanopisac i esejist Vladimir Nazor rođen je u Postirama na Braču 30. svibnja 1876. godine. Pučku školu polazio je u Ložišćima i Bobovišćima. U Splitu je završio realnu gimnaziju. Nakon ispita zrelosti 1894., upisao je studij prirodnih znanosti u Grazu koji dovršava 1902. godine. Po svršetku studija prirodnih znanosti predavao je u mnogim gradovima: Splitu, Zadru, Pazinu, Kopru, Kastvu i Zagrebu. U mirovinu odlazi 1933. s dužnosti direktora Druge zagrebačke muške realne gimnazije. U Zagrebu je od 1931. do 1936. radio i kao upravitelj dječjega sirotišta na Josipovcu. Zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem odlazi 1942. u partizane. Za rata je predsjednik ZAVNOH-a.

Temeljno je obilježje Nazorova opusa njegova žanrovska, tematska i stilska raznolikost. U neprekinutome stvaralačkome luku tijekom više od pet desetljeća nastaju mnogobrojne lirske i epske pjesme, novele, romani, priče i pjesme za djecu, putopisi, dnevnici te književnoteoretske rasprave i eseji. Uz to, bavi se i prevođenjem s talijanskoga (Dante, Carducci, Pascoli, D’Annunzio), njemačkoga (Goethe, Heine), francuskoga (Hugo, A. de Musset) i engleskoga jezika (Shakespeare), odnosno prevođenjem hrvatskih pjesnika (»Lirici croati«, 1942.) i vlastitih djela na talijanski (»L’Orso Brundo«, 1942.).

Nazor se u književnosti javlja lirskim pjesmama koje objavljuje tijekom 1892. godine u »Narodnom listu«. Pjesme, nastale na tragu klasičnih i romantičarskih poetika, nastavit će objavljivati u brojnim zadarskim (»Narodni list«, »Iskra«), zagrebačkim (»Prosvjeta«, »Vijenac«) i sarajevskim (»Nada«) listovima i časopisima. Nakon tog razdoblja Nazor na izvorima mitologije sastavlja zbirku pjesama »Slavenske legende« (1900.), te ep »Živana« (1902.). Na istom tragu nastaje pjesnička zbirka »Hrvatski kraljevi« (1912.), ep »Medvjed Brundo« (1915.) i roman »Veli Jože« (1908.). Optimizam, te zadivljenost prirodom osnovna su crte Nazorovih pjesničkih zbirki »Lirika« (1910.) i »Nove pjesme« (1913.), kao i proznih »Istarskih priča« (1913.).  U vrhuncima Nazorove poezije dominira vitalistički pogled na svijet i opijenost pejsažnim slikama. Njegove su antologijske pjesme: Cvrčak, Dionizijske pjesme, Čempres i Maslina. Optimizam dotadašnje Nazorove lirike smjenjuju sumorniji intimistički tonovi zbirki »Intima« (1915.), »Pjesni ljuvene« (1915.), »Niza od koralja« (1922.) i »Pjesme o četiri arkanđela« (1927.). Promjena pjesničkog subjekta vidljiva je i u autobiografski intoniranim pripovijetkama »Priča iz djetinjstva« (1924.), »Priče s otoka, iz grada i s planine« (1927.), »Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma« (1929.) te u romanu »Šarko« (1930.). Autor je romana »Pastir Loda« (1938.-1939.) kojim povezuje realističnu temu povijesti rodnog otoka i simboličnost mitologije, dok je se Nazorovo nešto čvršće oslanjanje na realističke teme i postupke prisutno u zbirci »Zagrebačke novele (1942.). Realističnost stvarnosti i fantastičnost legende spojio je i u svojim djelima vezanim uz partizanski pokret (»S partizanima«, 1943.-1944.; »Legenda o drugu Titu«, 1946. i dr.). Nazorova lirika metrički je raznovrsna (elegijski distih, dvanaesterci, netipični jedanaesterci i dr.), ali uvijek povezana s istraživanjem mogućnosti strogo vezanog stiha. 

Jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca, Nazor je svojim djelima, kao lukom, nadmostio i povezao četiri razdoblja hrvatske književnosti: od moderne, preko ekspresionizma i modernog objektivizma dočekavši vrijeme socrealističkog utilitarizma. U svim je razdobljima cijenjen kao pjesnička veličina koja nadilazi ideološke suprotnosti.