Arhiv tekstova

Dejan Šorak rođen je 1954. godine. Diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Scenarist i redatelj je cjelovečernjih igranih filmova »Mala pljačka vlaka«, »Oficir s ružom«, »Krvopijci«, »Vrijeme ratnika«, »Garcia«. Dobio je mnoge nagrade i priznanja kao što su: Zlatna arena za scenarij, Zlatna vrata za najgledaniji film, nagradu »Vladimir Nazor« za najbolji film, nagradu za Najbolji film HDFD te Jadran filma. Sudjelovao je na festivalima u Valenciji, Montrealu, Kairu, Munchenu, Indiji. »Oficir s ružom« prodan je za prikazivanje u desetke zemalja širom svijeta. 

Nedavno je iz tiska izašla njegova zbirka priča »Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne«, koja je na objavljivanje čekala od početka sedamdesetih. Zanimljivo je da je i njegov prvi roman na objavljivanje čekao dvadeset godina, a tu činjenicu Šorak objašnjava riječima: »Ovu zbirku pripovijetki koju sam napisao sa sedamnaest godina, nisam pak nikome nudio, sve do urednika Krune Lokotara i Algoritma. Svih trinaest priča imaju isto mjesto radnje - Kamensko. Selo je u međuvremenu spaljeno u Domovinskom ratu. Odrastao sam u Kamenskom na desnoj obali Kupe, pokraj pavlinskoga samostana utemeljenog 1407. godine. 

Djetinjstvo sam proveo u ozračju Kupe, hrastovih lugova i polja, Đalskoga, Turgenjeva, Gogolja. Sve je to na izvjestan način amalgamirano u tih četrnaest priča ‘Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne’. Kamensko je doživjelo dva potpuna razaranja, 1526. godine od Turaka, i 1991. u srpskoj agresiji.«

  

Dva dokumenta, 

dvije priče

 

Četrnaest priča ove knjige, koju možemo smatrati i rubnim romanom zbog tematsko-stilske koherencije i ulančanosti, uokvireno je s dvama dokumentima – latinskim, koji govori o staroj slavi grada Kamenskog, i socijalističkim, kojim se birokratskom greškom udaljava učitelj iz sela Kamensko – i s dvjema pričama – s prvom o svećeniku i s posljednjom o učitelju, o sakralnom i sekularnom skrbniku zajednice. A između njih, između te dvije priče, pravilno se smjenjuju godišnja doba, svećenici, krčmari, poplave, urodi za šljivovicu i vino, potezanja noža, maškare; živi se seljački – po kalendaru – i umire, gotovo po običaju.

Primijećeno je da su Šorkovi portreti i »studije karaktera i mentaliteta Kamenšćaka, i seljaka općenito, s pravom će u svijest dozvati Krležine, pučku stravu i grotesku ranog Gogolja, kao i babeljevski svijet lirsko-naturalističkih kontrasta i konflikata. Njegovi likovi, ubojica iz strasti Jandra Klapac, pjeskar Štica Smulj koji se sveti progresu, lugar Pavle Škanjac, župnik Fink ili konobarica Ana, strasni su u životu i fatalistički pomireni s njim, spremni na grubost i nasilje, ali i na oprost i sućut. U njihovim životima kob je ono što ih čini elementarno bliskima i gotovo bizarno različitima.«

 

Spomenik zavičaju 

kojeg više nema

 

»Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne« spomenik je svijetu, zavičaju, jeziku i ljudima kojih više nema; spomenik koji ne može izgorjeti kao svijet koji je ova knjiga (re)konstruirala. Naime, među ovim se koricama krije cijeli jedan nestali svijet – svijet polovine prošlog stoljeća, poslijeratni zemljoradnički kadar koji je budućnost zacrtavao brazdama, a onda je nestala i ta budućnost, s obzirom da je Kamensko – selo nastalo oko pavlinskog samostana na desnoj obali Kupe – tijekom Domovinskog rata temeljito porušeno i spaljeno. Dakle, što mentalna, što stvarna, arheologija je u cijelosti usisala Kamensko i njegove priče. 

Možda će najbolja preporuka za čitanje knjige biti ulomak kojim završava naslovna pripovijetka, jer na uvjerljiv način sažima sve rečeno o ovoj zbirci.

»Stajao je Juraj Gregorić pred oltarom oslonjen na batinu. Propuh je odnekud zaljuljao svjetla svijeća i zaiskrili su dragulji iz Djevičine krune. Došao se župnik u taj kasni sat pomoliti Bogorodici. No od neke iznenadne tuge nije mogao izustiti riječi.

Haljinu Marije Snježne nije našao. Otići će okaljan, zbog neznatne stvari koja je kao blatna kap u bistrom moru njegova  životnog truda.

– Kako sve što je izgrađeno na čovjeku počiva na slabim temeljima – pomišlja župnik ne zamjerajući. – Svijet je tako uređen.

Gasi svijeće slabašnim dahom. Plamičak se hrve kao div i nestaje. Crkva uranja u tamu i Juraj Gregorić odlazi praćen pogledom Bogorodičina kipa.«