Arhiv tekstova
Sklopljene ruke iznad dva grada
Između dva grada usred širokih bačkih ravnica, između Subotice i Sombora, ispletena je nit života Tome Stantića, bosonogog karmelićanina o. Gerarda. Dva međaša, lijepi gradovi koje putnik namjernik izdaleka prepoznaje po visokim građevinama i zvonicima, koji označuju puninu svagdašnjice redovnika koji se odrekao životnih radosti i rodbinskih sveza da bi sklopljenim rukama, razmat-ranjem, samozatajom bdio nad samostanskom zajednicom, skrbio za svu subraću, za sve sugrađane za kraljevstvo Božje.
Izjave, uspomene, spomeni i pisma mogu pomoći prikazu životopisa o. Gerarda Stantića. Somborci se ponose što je u njihovu gradu ugodnik Božji djelovao više od pola stoljeća, a Subotičani znaju da je rođen na njihovom tlu, na osamljenom đurđinskom salašu i da je nekoliko godina redovništva, ali tjeskobnih životnih teškoća, proveo u drevnom subotičkom franjevačkom samostanu kao dragi gost i ispovjednik mnogih svojih sugrađana.
SIN ĐURĐINSKIH SALAŠA: Između Bajmoka i Žednika pružilo se valovito tlo đurđinskih oranica načičkanih bunjevačkim salašima. Kao pustara, Đurđin se spominje 16. veljače 1462. godine. Ugarski kralj Matija u nizu drugih pustara daruje Đurđin svojoj majci Elizabeti, a u Ugovoru Subotice s Kraljevskom komorom, koji je kraljica Marija Terezija potvrdila 7. svibnja 1743. godine, spomi-nje se Đurđin među 12. pustara koje pripadaju Subotici.
Kada je Subotica postala slobodan kra-ljevski grad 22. siječnja 1779. godine, u povelji se opet spominje među pustarama i Đurđin. Tko je poznavao ili osobno doživio vjeru bunjevačkog svijeta na bačkim ravnicama znade veoma dobro što je ona značila i koliko je utjecala na svagdašnjicu, božićna radost nije se vidjela u jedinstvenim i divnim običajima nego u ozbiljnoj pripravi u doba Došašća primanjem sakramenata; pokladna opuštenost protkana je obiteljskom »Zlatnom krunicom«, a strogost korizmenog posta bunjevačkog puka bila je poslovična, nije bilo domaćina koji nije uputio svoju čeljad na vazmenu ispovijed i pričest.
No, hrvatski životopisac o. Gerarda Stantića ne bilježi sve te pojedinosti nego radosno mora prihvatiti sve što je o bačkim Bunjevcima, o vjeri, običajima, obiteljskom životu i općim značajkama napisao, proučeno i zaključeno. Unatoč manjkavosti podataka iz djetinjstva, prema izjavama još žive dalje rodbine, Tomica je već kao dječarac bio tih, miran i skroman dječak. Jamačno se igrao s djecom u kući, a poput svih malih salašara i Tomica je morao pomoći u radu. Prema zakonitim odredbama i Tomica je morao poći u školu. Nejak, krhka zdravlja morao je preko njiva pješačiti u đurđinsku salašarsku školu. Marljiv pučkoškolac Tomo Stantić je trebao poći u gimnaziju. Doduše, dječak nije prije odlazio u grad, koji je već 1741. godine imao gimnaziju. Odluka pak o gimnazijskom školovanju značila je prvenstveno da će biti svećenik.
Mali đurđinski salašar krenuo je u grad, za njime je ostalo tiho, mirno djetinjstvo, širina, blago valovitih ravnica, obitelj i đurđinski salaši. Salašarski dječak je slomio u sebi okove koji često sputavaju odluke: rastao se od djetinjstva i pošao u novi gradski svijet, čuvajući u sebi osobnu samoću, potrebu za kontemplativni život. Grad je nudio bučnost, šarenilo, a mladi čovjek pomalo spoznaje da je u gradskoj prepletenosti potrebno naći Boga, čuvati ga u sebi i darivati Njegovu nazočnost drugima.
BIJELI PLAŠT PREKO RAMENA: U kolovozu 1896. godine krenuo je Tomo Stantić u novi život: od đurđinskog salaša preko Subotice pošao je mladić vlakom u Budimpeštu, a odatle u Đur. Redovnici su srdačno primili svog budućeg subrata, a on je širom otvorio oči. Samostanska tišina, jednostavno redovničko siromaštvo, dnevni red, molitva i razmatranje, srdačna redovnička susretljivost – sve je to godilo mladom čovjeku koji je već od ranijeg djetinjstva težio za ljepotom doma Gospodnjeg, za životom u neprestanoj nazočnosti Božjoj. To je tražio, za tim je žudio.
I u Đuru se Tomina odluka učvršćuje – bit će i ostati karmelićanin. Nakon nekoliko dana uputio se redovnički pripravnik u Graz, jer je početkom rujna trebao obući redovničko odijelo. Redovničko ozračje gradačkog samostana proželo je čitavo biće Tome Stantića i kao redovnik on će se strogo pridržavati Pravila Reda baš kako je naučio i doživio u Grazu.
Mnogi redovnici i svećenici, koji poznaju ili se sjećaju karmelićanskog života u Grazu onoga doba, misle da je Tomo bio najprikladniji za redovnički život i stegu kako ih je zamišljala sv. Terezija Avilska, obnoviteljica Karmela. Tomo Stantić obukao je redovničko odijelo 9. rujna 1896. godine pred oltarom Blažene Djevice Marije, a obred oblačenja obavio je prior gradačkog samostana. On ga je preko grube redovničke odjeće ogrnuo bijelim plaštem, a zatim je svečano izjavio da će novi redovnik od sada imati redovničko ime: Gerard od sv. Stjepana, kralja ugarskog. Toga rujanskog dana počeo je redovnički život koji će uzorno živjeti novi redovnik skoro ravnih 60. go-dina, sve do lipanjskog dana, 24. lipnja, 1956. godine kada je preminuo.
Nastavit će se
