Arhiv tekstova

Krznarstvo je jedan od najstarijih zanata na planetu. Prvi čovjek je loveći hranio sebe i svoju zajednicu, a od krzna životinja pravio odjeću i obuću. Ovaj krznarski, ćurčijski zanat polako umire, barem u našoj zemlji. 

Jedna od rijetkih osoba koja se ovim još uvijek s puno ljubavi bavi, iako od toga nema gotovo nikakve dobiti, jest Marija Ivošev iz Bačkog Brega. Ona koristi staru tehniku, ručnu izradu odjevnih i drugih predmeta.

 

Svi se dive, nitko ne 

pomaže

 

Mariju su koža i krzno zainteresirali dok je još bila malo dijete. Njezin je otac bio krznar izučivši krznarski zanat još 1936. godine, učeći ga pune četiri godine. Uz oca i majku Marija je, igrajući se u tatinoj radionici, zavoljela ovaj zanat. Godine su prolazile, ona završava Srednju ekonomsku školu u Somboru, ali ljubav prema krznarstvu prevladava, te godine 1984. u Pariskoj ulici u Somboru otvara samostalnu zanatsku krznarsku radnju, gdje je dvadesetak godina radila isključivo modne stvari i unikate po želji i po mjeri. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim izložbama u Mađarskoj i u našoj zemlji, a imala je i nekoliko modnih revija. Njeni se proizvodi danas nalaze diljem svijeta, na nekoliko kontinenata.

Prvi proizvod kojeg je Marija Ivošev uradila starom tehnikom bila je opaklija, a do izrade ovog starog odjevnog predmeta došlo je sasvim slučajno 1999. godine.

»Bio je to velik izazov za mene«, priča Marija. »Upustila sam se u to, premda me je tata učio staroj tehnici izrade odjevnih predmeta. Uspjela sam i napravila savršen proizvod. Moj rad se pročuo, te sam ovom tehnikom radila i druge odjevne predmete, uglavnom dijelove narodnih nošnji iz raznih krajeva, a najviše sam radila za kulturno-umjetnička društva i pojedince u Hrvatskoj, posebice za vinkovačko Gradsko kulturno-umjetničko društvo ‚Lisinski‘ i za pojedince iz organizacije ‚Vinkovačkih jeseni‘. Također, radila sam i prsluke za vinkovački gradski orkestar ‚Čudnih pet‘.«

Marija nije jedina u Vojvodini koja se bavi krznarskim zanatom, ali je jedina u Vojvodini koja njeguje staru tehniku izrade. Za izradu odjevnih predmeta ovakvom, starom tehnikom potrebno je puno više vremena, strpljivosti i nadasve ljubavi. Zato ovaj način rada nije isplativ, puno se novca ulaže u materijal, a dobit je pozitivna nula, jer su i gotovi proizvodi zbog visoke cijene materijala i utrošenog vremena za njihovu izradu dosta skupi. Podršku za svoj rad Marija ima na raznim stranama, ali kad treba konkretno pomoći novčanim sredstvima, potpore nema. 

 

Izložba u holu Vijeća 

Europe

 

Apsolventi Pravnog fakulteta u Beogradu radili su diplomski rad na temu »Europska konvencija o zaštiti starih i tradicionalnih zanata« kojeg su predložili državama članicama Vijeća Europe, a prošle godine je ova konvencija u lipanjskom zasjedanju parlamentarne skupštine uvrštena u dnevni red. Povodom toga raspisan je natječaj fotografija radova starih zanata. Na natječaju je prošla i jedna Marijina fotografija, te je sudjelovala na izložbi starih i tradicionalnih zanata u Strazbourgu, koja je bila smještena u središnjem holu Vijeća Europe. Umjesto predsjednika Borisa Tadića, koji je trebao otvoriti izložbu, ali je bio spriječen, izložbu je otvorila veleposlanica Republike Srbije Slađana Prica, koja je ujedno bila i domaćin. Marija Ivošev je na toj izložbi bila jedini predstavnik starih zanata, koja je na licu mjesta prezentirala svoj rad. Cilj konvencije bio je zaštita i unapređenje starih i tradicionalnih zanata, širenje znanja o njima i razvijanje svijesti o tome da stari zanati čine sastavni dio zajedničke europske, pa čak i svjetske kulturne i civilizacijske baštine.

»Bilo je riječi o tome da će naša država krenuti s financiranjem onih koji se bave starim zanatima. Dakle, osigurati im sredstva za repromaterijal, za pojavljivanje na izložbama i sajmovima, osigurati sredstva za putovanja, za edukaciju i prenošenje znanja mlađim naraštajima, kako bi se stari zanati sačuvali i održali. Koliko sam obaviještena, nešto se na tu temu radi, ali sporo ide. Osigurana su sredstva za edukaciju na razini republike i pokrajine, no moje je mišljenje da nema zainteresiranih za ove zanate, jer mladi ne znaju ništa o njima. Stoga bi ih trebalo uputiti, pokazati im i objasniti sve o starom zanatu, ali i o egzistenciji, jer ovaj moj zanat je isključivo neprofitan i s time se neću moći još dugo boriti, jer iziskuje dosta sredstava«, kaže Marija Ivošev i dodaje, kako bi prezentaciji njenog zanata pomogla jedna dobra internetska stranica, za što ona također nema sredstava.

Iako ima sina i unuku, Marija Ivošev nema nikoga iza sebe tko bi se nastavio baviti ovim zanatom. Time se i dalje bavi s puno žara, a njeni odjevni predmeti i suveniri nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Čini se, ipak, da je ona posljednji krznar – ćurčija u Vojvodini, koji se bavi starom tehnikom izrade odjevnih predmeta. Tračak nade ipak postoji, postoji volja i ljubav, ali je sve teže boriti se s drugim faktorima na koje ni Marijina volja, ljubav i rad ne mogu utjecati.