Arhiv tekstova

Slikarica i pjesnikinja Cecilija Miler iz Sombora od djetinjstva njeguje svoje umjetničke sklonosti, a svoje talente, darove od Boga, ne zakapa, već ih naprotiv umnaža i razvija do savršenstva. Njene slike odišu mirom, blagošću, a njene boje otkrivaju onu drugu dražesnu stvarnost, stvaran svijet prirode koja okružuje čovjeka, a koju on u strci i buci nemirnog života tako rijetko primjećuje. Njeni stihovi kao da su pisani kistom, a ne olovkom, jer slušajući ili čitajući ih, pred očima se stvara neizbrisiva slika toplih boja koja upotpunjuje sva ulja na Cecilijinim platnima. Pjesme i slike, dva talenta koje je ova umjetnica razvijala i umnažala tijekom cijelog svog života, nedvojbeno govore o umjetnici koja je u svoje radove utisnula sebe.

Cecilija Miler je od prve samostalne izložbe održane 18. listopada 1996. godine do sada imala 14 samostalnih i 130 zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1995. godine stalna je sudionica općinskih, zonskih, pokrajinskih i republičkih smotri. Dobitnica je brojnih pohvala i priznanja, od kojih ćemo spomenuti samo neke. Godine 2006. dobiva specijalnu nagradu na VII. smotri umjetnika amatera Vojvodine, a 2007. pohvalnicu Zavoda za kulturu Vojvodine. Na Međunarodnoj izložbi rukotvorina i kolekcionara (MIRK) 2007. godine dobiva prvu nagradu za oslikavanje odjevnih predmeta, drugu nagradu za oslikavanje akvarela na svili i treću nagradu za ulje na platnu. Sljedeće, 2008. godine osvaja prvu nagradu za akvarel na svili i prvu nagradu za ulje na platnu. Ove godine na istoj izložbi također dobiva prvu nagradu za akvarel na svili i prvu nagradu za ulje na platnu.

Kada ste prvi puta osjetili ljubav prema slikanju? Kako je započeo vaš slikarski rad?

Potrebu za slikanjem imam od malih nogu. U osnovnoj školi sam imala jako dobru učiteljicu i nastavnicu Veru Milić, koja je zapazila kako to dobro radim za svoj uzrast. Ona je preporučila da poslije završene osnovne škole upišem neku umjetničku školu. Poslala je moje radove i bila sam pozvana u Novi Sad, ali nisam imala podršku roditelja, a nije bilo niti financijskih mogućnosti, te me je život odnio u neke druge vode. Kada sam slikala u djetinjstvu, svoje sam radove lijepila po prozorima naše kuće i nervirala majku, koja je kazala da je to sramota, jer sam preslikavala Goyu i tu je bilo svega. Stoga je majka rekla da poskidam te gole ženske i da ne sramotim kuću, jer to nije doličilo tome vremenu. Nastavila sam raditi, a u Domu zdravlja, gdje sam se zaposlila, bio je nadaren ravnatelj koji me je uputio kako trebam raditi, kako da prepariram platno i pođem sa slikanjem. Nadovezala sam se na predavanja somborskih slikara Ivana Jakobčića, Dušana Mašića, Alekse Kanurića i pohađala školu Miloša Pejovića, te se koristila stručnom literaturom.

Prekrasni su motivi prirode na vašim slikama, ali može se primijetiti kako vašim slikama dominiraju suncokreti. Otkud ljubav prema suncokretu?

Godinama sam slikala suncokrete s kojima drugujem od djetinjstva. Moji roditelji su bili poljoprivrednici i djetinjstvo sam provodila između suncokreta, kukuruza, žita, livada, a suncokret me je očarao, jer je on predivan cvijet koji se okreće od sunčeva izlaska, pa sve do njegova zalaska. On mami svojom bojom i godinama sam ga slikala. Sada sam ga ostavila da miruje, pa sam prešla na vode. Interesantne su mi tihe vode, zatoni, zaljevi i pala stabla. To je pokraj mrtve prirode sada tema moga slikanja.

Dvije godine ste sudionica likovnih kolonija u Čapljini. Kako je do toga došlo?

HNV i DSHV su 2007. godine u Zagrebu na autobusnom kolodvoru organizirali izložbu »Vojvodina u Zagrebu«, gdje sam imala zadatak pripraviti eksponate Sombora, Bačkog Brega, Bačkog Monoštora i Sonte, i tamo sam prikazala narodne nošnje, običaje i način življenja ovdašnjih Hrvata. Imala sam čast i postaviti svoju malu izložbu koja je bila zapažena. Nakon te izložbe bila sam pozvana u Čapljinu na likovnu koloniju. Čapljina je jedno priznanje svakom umjetniku koji tamo dođe, jer je to izvrsno organizirana kolonija koja se odvija na području općine Čapljina, od rimskog grada Mogorijela do rijeke Trebižat, koja se ulijeva u Neretvu, Hutovog Blata, Počitelja, gdje je fantastična priroda. Ljudi i izvrsni slikari, tako da Čapljinu nosim u svojoj duši. Željela sam Čapljinčane spojiti s našim terenima, pa sam ih povezala sa subotičkim likovnim odjelom iz kojeg su odabrali dvoje slkara koji su boravili na čapljinskoj koloniji. Željela bih da ova veza potraje duže vremena, kako bi i ljudi iz Čapljine mogli doći na bunarićku koloniju, koja je isto tako izvrsna kolonija.

Članica ste mnogih udruga i osnivačica nekoliko likovnih kolonija?

Točno. Osnovala sam likovnu koloniju 2000. godine u HKUD-u »Vladimir Nazor« u Somboru. Kada sam sa svojom djecom, koja su išla na razne sekcije, boravila u Hrvatskom domu, vidjela sam kako su zidovi prazni i željela sam taj prostor nekako oplemeniti. Osnovala sam koloniju koja traje sve do danas s prekidom od jedne godine, a danas je vodi druga stručna osoba. Drugu koloniju sam osnovala pri župi Presvetog Trojstva u Somboru, koja ima predivan prostor za izložbu. Dogovorila sam se s našim župnikom Josipom Pekanovićem i evo ove godine je tamo održana četvrta likovna kolonija. Tamo ima divan fond slika koje se neće otuđiti, već će se izmjenjivati postavi po godinama. Članica sam i Društva za borbu protiv raka u Somboru, gdje obučavam žene koje su bolovale od karcinoma, a svoje slobodno vrijeme oplemenju radeći. Obučavala sam žene da rade na svili, one talentirane su se zbilja prihvatile toga i imaju dobre rezultate. Slobodno vrijeme ispune time i ne razmišljaju o svojim problemima.

Osim likovnog izričaja bavite se pisanom riječju i vaše su pjesme zastupljene u svim knjigama »Lire naive«. Kako je došlo do vašeg pjesničkog izričaja?

Opet se moram vratiti u djetinjstvo, kada sam imala pjesmaricu, a u tom dobu curice od četrnaest, petnaest godina svoje osjećaje stavljaju na papir. Život je nosio svoje, udaja, postala sam majka i jednostavno nisam mogla pisati pjesme, jer se moralo raditi i biti »ozbiljan«. Međutim, 1992. godine sam se aktivno učlanila u pjevački zbor crkve Presvetog Trojstva kojeg je vodila časna Julija Crnković. U slobodnom vemenu meditacija, ona je primijetila kako nekada nešto kažem u stihu, te mi je prijedložila da to stavim na papir. Tako sam 1996. godine intezivno počela pisati i imam dosta pjesama koje čekaju bolji moment da se otisnu u knjizi. Pjesme su mi objavljivane u mnogim knjigama i časopisima, rado ih čitam prijateljima i djeci, a oni ih rado slušaju.