Arhiv tekstova

Ovogodišnja žetva suncokreta privodi se kraju na oranicama u Bačkoj. Zahvaljujući pogodnim vremenskim uvjetima, kombajniranje ove najrasprostranjenije uljarice počelo je malo ranije nego obično. No, zbog bržeg sazrijevanja, prinos je lošiji nego prošle godine, oko 2,5 do 3 tone po hektaru, ali stručnjaci ocjenjuju kako je sadržaj ulja dosta visok. 

Ratari, međutim, nisu zadovoljni, jer je otkupna cijena niža od očekivane. Prema riječima proizvođača suncokreta, aktualna akontna otkupna cijena od 13 dinara po kilogramu za njih znači gubitak. Proizvođači smatraju kako bi realna otkupna cijena trebala biti oko 20 dinara. No, stručnjaci upozoravaju da je poslije prošlogodišnjeg rekordnog roda, ostalo mnogo suncokreta u skladištima, kao i da će niske cijene na svjetskom tržištu utjecati na ovdašnju otkupnu cijenu. 

 

SELJACI NE ODREĐUJU 

CIJENE SVOJIH PROIZVODA  

 

Ivan Mandić bavi se proizvodnjom suncokreta i drugih kultura na poljima nedaleko od Subotice, u okolici Male Bosne. U razgovoru o proizvodnji uljanog zrna ističe, kako je cijela godina teška za seljake, jer su sve otkupne cijene niske, od mlijeka, pa do pšenice, a sada i za suncokret.

»Prinosi suncokreta su ove godine ipak prosječni, a najveći je problem niska otkupna cijena. Nažalost, proizvođači suncokret nikada ne prodaju, nego ga ‘predaju’ prerađivačima. Činjenica je da seljaci nemaju pravo reći koliko košta njihov proizvod. Sada je određena otkupna akontna cijena od 13 dinara za kilogram, uz mogućnost kasnije doplate. Ispada da bi proizvođači trebali biti sretni i zadovoljni i pljeskati prerađivačima zbog ovakve akontne otkupne cijene i mogućnosti povećanja otkupne cijene za nekoliko dinara. Otkupna cijena je prepolovljena u odnosu na prošlogodišnju, a poskupili su repromaterijal i umjetna gnojiva. Ratari su za trećinu imali veća ulaganja u sjetvi od prošlogodišnjih. S ovakvom otkupnom cijenom proizvođači su praktično u gubitku.«

Po svemu sudeći, uljare čekaju da vide koliko će biti suncokreta na tržištu nakon završene žetve kako bi platile što manju cijenu, jer krajnji cjenik nije utvrđen, a određeni »pritisak« na proizvođače suncokreta je izvršen puštanjem u promet jeftinog ulja od prošlogodišnjeg zrna suncokreta.

»Jedno od opravdanja za nisku akontnu otkupnu cijenu su postojeće niske cijene na svjetskom tržištu. Može li to biti opravdanje? Seljake pogađa ako im se poručuje da će na konačnu cijenu za otkup suncokreta utjecati cijene u okruženju, jer je činjenica da farmeri u našem okruženju imaju dva do tri puta veće poticaje od države. Uljare bi trebale uvažavati proizvođače kao partnere, jer u cijelom lancu svi bi mogli raditi za profit, a ovako prerađivač određuje cijenu za suncokret – kako njemu odgovara. Upitajmo se – tko onda ostvaruje ekstra-profit? Uljare tvrde kako bi plaćanjem veće cijene proizvođačima, ulje poskupilo. Ispada kako se bore za zaštitu potrošača, ali ta priča ‘ne drži vodu’. Cijena ulja se ne smanjuje, a smanjena je cijena sirovina. Identična je priča i o otkupnoj cijeni žita«, kaže Ivan Mandić. 

 

KREDITIMA DO NOVE 

PROIZVODNJE 

 

Iz godine u godinu traje priča o problemima poljoprivrednih proizvođača. Čarobne formule za rješavanje tih problema sigurno nema, a kako seljaci moraju i dalje raditi, pred njima je obavljanje jesenske sjetve.

»Političari se sjete poljoprivrednika pred izbore, a poslije se sve zaboravi i nastavlja se po starom. Seljaci nisu dovoljno organizirani. Ima mnogo udruga seljaka u Vojvodini, ali one ne nastupaju jedinstveno. Kada se organiziraju prosvjedi, oni su uglavnom lokalnog karaktera i ‘mlitavi’. Jedino u slučaju prosvjeda jakog intenziteta i bez lokalnih ograničenja, seljaci bi možda mogli ostvariti neke od svojih zahtjeva. No, ponekad čovjek upita sam sebe – vrijedi li uopće jadikovati? Činjenica je da skroman poticaj od strane države u iznosu od 12.000 dinara po hektaru obrađene površine spašava seljake od bankrota i omogućuje planiranje jesenske sjetve. Bez poticaja seljak nema šanse. Tu je i problem dotrajale mehanizacije. S takvom mehanizacijom proizvodnja je skuplja, a produktivnost rada manja. Bez razvijene, jake industrije, država neće moći stimulirati poljoprivrednu proizvodnju u većoj mjeri, a treba istaknuti i činjenicu da poljoprivredni proizvođači na zapadu, pokraj većih subvencija države, imaju uz sebe i prerađivačku industriju«, kaže Ivan Mandić i ističe da seljacima nakon skupe proljetne sjetve predstoji zasnivanje novog ciklusa proizvodnje.

»Situacija nije povoljna, mnogi će se seljaci morati zadužiti za sjeme, umjetno gnojivo i sredstva zaštite. Bilo je gubitaka s pšenicom, niska je i otkupna cijena mlijeka, a sada je aktualna priča o suncokretu i ponovno o niskoj otkupnoj cijeni. Dobro je što je već počela berba kukuruza, jer neke sorte kukuruza ranije sazrijevaju, a kukuruz je jedini proizvod koji ratari zaista prodaju, a ne ‘predaju’. No, seljaci će ipak morati podizati kratkoročne kredite za obnavljanje proizvodnje, jer nemaju dovoljno svojih sredstava. Dobro je što je država shvatila kako mora pomagati seljake i putem kredita kod banaka, te su potpisani ugovori Ministarstva poljoprivrede s bankama o kratkoročnim i dugoročnim kreditima poljoprivrednicima koji podrazumijevaju subvenciju kamate koju daje država.«