Arhiv tekstova

Ušli smo u novu školsku i pastoralnu godinu. Dakle, ponovno jedan početak. Kao i uvijek, tako i sada, od početka se nešto očekuje, planira, a u isto vrijeme biva neizvjesno. Čini mi se da je baš dobro što je bunarićko hodočašće uvijek prije početka nove pastoralne i školske godine. Prilika je to da na jedan osobit i svečan način završimo svoj ljetni odmor. Sam način na koji se slavi Bunarićko proštenje ima svoju dimenziju koja je definirana u pojmu hodočašće. 

 

Pobrkane vrednote

 

Već su crkveni oci razlikovali tri razine života Crkve. Najveća i najbrojnija razina članova Crkve je ona »nebeska Crkva«. Naime, vjerujemo da je svatko tko je prešao s ove strane »suzne doline« na drugu obalu ušao po spasenju u zajedništvo onih »koje više bol i smrt ne zahvaća«. Dakle, radi se o Crkvi proslavljenih i svetih u nebu. Najbrojnija Crkva. Slavna i zagovornička Crkva. Sveta Crkva. Oni koji su na putu čišćenja, a »prešli su obalu«, crkveni oci nazivaju »čistilišna Crkva«. To su duše u Čistilištu za koje se i nebeska i zemaljska Crkva moli. Oni prolaze kroz stanje čišćenja do punine zajedništva spašenih u Nebu. Njihov broj ne možemo ni slutiti ni znati koliki je. I konačno, po toj teološkoj različitosti ostaje »putujuća Crkva«, a to smo mi vjernici na zemlji ujedinjeni u jednu, svetu, katoličku, apostolsku Crkvu. Ova zemaljska zajednica funkcionira na način organizma, kako to tumači apostol Pavao, makar posjeduje i elemente organizacije. Nalazi se u »hodu« vremena i podvrgnuta je svim zemaljskim promjenama. Te promjene nisu u izmjenama objavljenih istina nego u prilagodbi života svih vremena tim vječnim vrednotama. Sada se polako naslućuje da Europa, barem u svom »ujedinjenom dijelu« prolazi ovom zemljom u tzv. post-kršćansko vrijeme, a ne samo postmodernističko. Negdje je u svojoj svijesti izgubila bitni orijentir svoga identiteta, a taj je da je Europa, kao zajednica naroda, ujedinjena i nastala na kršćanskim vrednotama. Sada su te vrednote dovedene u ozbiljno pitanje – pobrkane – pa je pitanje može li se Europa očuvati u svom kršćanskom identitetu. Ta hodočasnička Crkva na zemlji, na ovom kontinentu kao da luta.

 

Susret s Bogom

 

Stoga je jedno svetište, kao što je ovaj puta Bunarić, za nas još uvijek jedan orijentir. On je lokalnog karaktera, ali još uvijek pravi. Tamo se susreću mahom temeljne vrednote kršćanstva: susret s Bogom, susret sa sobom i susret s bližnjima. Susret s Bogom je najdublji u sakramentu ispovijedi, gdje čovjek u tišini te subotnje večeri – ili u oluji kao što je bila ove godine – uočava sebe onakva kakvim ga okom vidi Bog. A Bog poziva i neprestano poziva na vraćanje samome sebi, na obraćenje, pokajanje. Zauzvrat toga stava, on daje uvijek ponovno i ponovno oproštenje i novu snagu. Na taj način susreta sa sobom događa se i susret s Bogom ljubavi i mira, pravde i istine. Dovodi Boga u središte svoga života, kako je to izvrsno u ovogodišnjoj homiliji istaknuo mons. Đuro Hranić. Bog u središtu čovjekove savjesti je najčvršći oslonac svakog pojedinca, da unatoč poteškoća i »pobrkanih vrednota« ostaje uspravan i vjeran Bogu, sebi i bližnjemu. Tako hodočašće u susret Bogu uvijek okrepljuje, osnažuje svaku osobu, svakog pojedinca. Vratiti se Bogu, pronaći Boga u sebi, čuti ga u navještaju Riječi, znači otkriti vlastitu vrednotu u čijem središtu je Bog. Takav hodočasnički čin susreta nužno naše oči bistri i pogled postaje jasan, pa ono što prvo primijetimo pokraj sebe je čovjek – brat čovjek. 

 

Na Bunariću se čisti srce

 

Tako se u masovnom okupljanju na hodočašću ljudi prepoznaju kao braća. Na Bunariću i dvije Crkve kao sestre. U središtu gdje je Bog stvarnost, odmah je i čovjek sasvim nova vrednota za svakoga od nas. Hodočašće je to koje očovječuje, mijenja čovjeka upravo u odnosu prema čovjeku. Ako je za Boga najveća vrednota čovjek, koliko li je više onda nama dano prepoznati čovjeka kao »put« do Boga. Tako se u čovjeku očišćena pogleda događa jedno otkriće – da u konačnici prepozna i Boga u čovjeku. To je taj najljepši dio hodočašća na Bunarić, kada se ljudi u susretu prepoznaju kao oni iz čijih se očiju prepoznaje prisutnost samoga Boga. Pitan sam ovih dana više puta – što Bunarić čini Bunarićem? Odgovor je bio uvijek isti: čovjek – ljudi. Ovdje se ta dimenzija više doživljava i upravo zato traje Bunarić stoljećima, jer se u toj vodi samo formalno čisti lice, oči i uši, a de facto se mijenjaju naši pogledi, naše slušanje, pa i naše srce. Na Bunariću se, dakle, po Bogu čisti srce, a po bratskoj ljubavi iz takvog srca međuljudski odnosi. Jedna je Ona koja nas u svemu tome vjerno prati, dočekuje i ispraća, to je Isusova i naša Mati. To je Marija, koja je srce Bunarića. Dakle, možemo poći u novu pastoralnu i školsku godinu, makar neizvjesnu, ali sigurno da je orijentir našega puta Marija. Tako je Bunarić završetak ljeta, Dužijance, odmora, ali i početak.