Arhiv tekstova

U maloj uličici koju Somborci nazivaju »Kratka«, a nalazi se nedaleko od središta grada, kuća je somborskog slikara, pčelara i velikog ljubitelja prirode Stipana Kovača. Umjetnik, podrijetlom iz Bačkog Monoštora, sa svojom suprugom živi u Somboru, jer tu su ih nanijele vode života. Najveća radost su im unuci, bez kojih im je, kako Stipan kaže, »nekako pusto«.

Ulazimo s vrelog somborskog asfalta u dvorište Kovačevih i kao da smo ušli u neku drugu dimneziju. Mala stazica, dubok hlad, veliki grozdovi nad našim glavama, kalemljene kruške, ribarska mrežica na kojoj su okačeni Stipanovi radovi ono je što se prvo primjećuje u moru zelenila, u dvorištu koje podsjeća na lijep botanički vrt. U malom sokačetu asfalt sa svih strana, ljetna žega, a u dvorištu Kovačevih, pak, oaza zelenila i mira. Tu je i terasa gdje Stipan Kovač radi i sa svojih skica urađenih u prirodi, prenosi na platno zaustavljeno vrijeme, koje će tu uvijek ostati u svim svojim bojama, baš kao što će ostati i stare trščare kojih je sve manje, a koje su čest motiv Stipanovih slika.

Do sada je imao 13 samostalnih i oko 150 kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Dugogodišnji ste član somborske »Likovne grupe 76« iz Sombora. Kada je ona nastala i što predstavlja?

Ova likovna grupa je nastala prije tridesetak godina na inicijativu slikara amatera u Somboru, a osobito Aleksandra Kanurića - Dede, koji je nažalost ove godine preminuo. U tom se razdoblju okupilo oko 200 slikara amatera koji su se afarmirali upravo radeći u ovoj likovnoj grupi. Sudionici smo likovnih kolonija u mnogim mjestima gdje slikamo isključivo u dobrotvorne svrhe. Sve slike darujemo organizatorima, a nama je veliko zadovoljstvo raditi na njima jer tu stječemo prijateljstva i iskustvo. Zahvaljujući tome, ova likovna grupa i opstaje toliko dugo.

Što je vas privuklo slikarstvu i kada ste se počeli baviti ovom umjetnošću?

Slikarstvom sam se počeo baviti dosta davno i u svako slobodno vrijeme sam nešto skicirao i crtao za svoju dušu. Godine 1992. slikarstvom sam se počeo baviti intezivnije i ozbiljnije. Dok sam radio kod pčela pokraj Dunava, u blizini je organizirana jedna likovna kolonija pod nazivom »Na talasima.« U pauzi sam otišao na obližnju čardu osvježiti se, a neki ljudi koju su znali kako se pomalo bavim slikanjem ponudili su mi platno i boje. Od tada sam uradio oko 500-600 slika.

Što ste tom prigodom naslikali?

Naslikao sam ono što sam vidio pred sobom. To je bila baranjska strana Dunava i šuma, a ja sam iz kraja gdje upravo ovi motivi dominiraju. Moje slike su sada postale prepoznatljive jer slikam vodu, šume, trščare i druge motive.

Koje tehnike dominiraju vašim radom?

U prvi mah radio sam suhi pastel iz praktičkih razloga. Boraveći na pčelinjaku, bilo je trenutaka kada se nije moglo raditi iz bilo kojeg razloga, a kako nisam želio gubiti vrijeme, radio sam suhi pastel. U ovim uvjetima je teško raditi ulje na platnu zbog mušica koje se lijepe na platno, a  problem je i tu sliku nakon rada sačuvati i neoštećenu je donijeti kući. Bilo je najjednostavnije raditi pastel, a kasnije, kada sam počeo raditi kući i u ateljeu, prešao sam na ulje.

Kako je nastala slika koju ste radili s Miloradom Rađenovićem veličine 25 četvornih metara?

S obzirom da radim motive Monoštora, prihvatio sam prijedlog KUDH »Bodrog« da im uradim kulisu za potrebe njihove udruge. Poslije dugog premišljanja, došao sam na ideju kako na tu sliku treba ukomponirati prepoznatljive monoštorske motive. Ona je veličine 6,40 metara puta 4 metra, dakle preko 25 četvornih metara, a urađena je u četiri dijela, zbog transporta slike. Da je iz jednog dijela, lomila bi se. Postavljena je u dvorani Doma kulture u Bačkom Monoštoru. Sliku sam radio s mojim prijateljem i sadašnjim predsjednikom Likovne grupe 76 Miloradom Rađenovićem, koji je doista na ovim prostorima ostavio traga. Premda je to velika slika, nas dvojica smo je radili u njegovu ateljeu zbog dobrih uvjeta.

Nerijetko su motivi vaših slika stare trščare koje polako nestaju. Vi ih skicirate i prenosite na platno, tako da su mnoge od trščara sačuvane samo na vašim slikama i na taj način otrgnute od propadanja i nestajanja.

Svatko u sebi  nosi neke slike iz djetinjstva, a ja sam nostalgičar za tim Monoštorom kakvog sam nekada upoznao. No, u životu se sve mijenja, pa se promijenilo i selo. Prije 50 godina, 60 posto kuća u Bačkom Monoštoru bilo je pod trskom. U mene se to urezalo još kad sam bio dijete i od tada to u sebi nosim i sada prenosim. Takvih kuća je danas u selu možda 20, 30 i ja ih imam u skicama. Ne dam im da se sruše i one na mojim platnima još uvijek postoje, iako su na tim temeljima iznikle nove, moderne kuće. Drago mi je kada takvu sliku dožive ljudi koji su davno otišli vani, u inozemstvo i u toj slici prepoznaju svoje djetinjstvo i svoje selo. Otuda trščare na mojim slikama, a pokraj tršćara tu su i Dunavac, Dunav, voda, šuma, a u posljednje vrijeme me fascinira zima u Monoštoru i monoštorskim vodotocima koju prenosim na platno.

Pčelari govore kako ih opušta i smiruje pčelarenje, a slikari govore kako ih opušta slikanje i boravak u prirodi. Kako je kad se ovo dvoje spoji? 

Meni je dan kratak, ako nisam na pčelinjaku onda slikam. Sve ovisi o vremenskim prilikama. Kad ujutro ustanem prvo gledam u nebo, te procijenim hoće li dan biti lijep i tada znam hoću li ići na pčelinjak gdje nerijetko i slikam. Ljubitelj sam prirode i uživam u tome.