Arhiv tekstova

Akademiju su priredile hrvatske institucije koje su bile i inicijatori prijedloga za nagradu – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Hrvatsko nacionalno vijeće, Hrvatsko akademsko društvo, Zavod za kulturu vojvođanksih Hrvata, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« i Hrvatska čitaonica.   

Čestitajući na visokom gradskom priznanju, predsjednik DSHV-a Petar Kuntić je istaknuo kako je stvaralaštvo dr. Sekulića neprocjenjivi prilog u riznici hrvatske kulture.

»Ni onda kada su vas žigosali, u tamnice stavljali, ostavljali bez posla, osuđivali i presuđivali bez dokaza, niste zatajili pred zadaćom da otkrijete istinu i samo istinu o nama. Za sve udarce, sva šikaniranja i omalovažavanja, ali i za svaku izgovorenu i napisanu riječ u kojoj osjećamo ritam materine riječi, salaš i treptaj zlatnog klasja naše nemirne ravnice, mi smo vam neizmjerno zahvalni. Neka ovo visoko priznanje grada Subotice bude hvala i potvrda da se isplati biti ispravan i uspravan. Nema sumnje da ste dali neprocjenjivi prilog u riznicu hrvatske kulture na ovim prostorima koji će dugo biti putokaz i primjer dugog i plodnog rada.«

Obraćajući se nazočnima, predsjednik Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« Andrija Kopilović je rekao kako je »ono što je Ante u svojim djelima najviše dao je djelo srca i uma.«

»Ne može se ni nijekati ni zatajiti da je Ante Sekulić primio jedan izuzetni odgoj i u obitelji svoga djeda a još više u karmelskoj tišini samostana, koja je opečatila njegov rad, njegovo djelo i njegovo poslanje. Ostao je do kraja čovjek duboko sabran i duboko ponikao u sebe i stoga tvrdim da djela koja je radio jesu djela rada uma, a napose začeta u srcu koje je asketski odgojeno.«

Zahvalivši na priznanju dr. Sekulić je istaknuo kako je u svom životu želio ispuniti namijenjenu mu zadaću u svom narodu i svom gradu.

»Nisam birao gdje ću se roditi, gdje ću odrasti, u koje ću škole ići, ali kad sam se jednom našao na našim salašima, kad sam se jednom zaljubio u ravnicu, ja nisam mogao zatajiti sebe. Uvijek sam osjećao, čuo zov mojih ravnica i zov groblja mojih najbližih koji počivaju ovdje. Ja sam počasni građanin grada Subotice i hvala vam svima koji ste se bili zauzimali za to, ali kako da skupim večeras pred vama i obnovim sve one šetnje po Bajnatu, Senti, Mlaki, Rundovu... Kako da vam skupim one ćoše gdje smo se sastajali, rastajali, kako da to skupim, prije svega nemam ni tako velike pregače, ni tako velike vreće, ali pred vama stojim zahvalan za sve što je meni ovaj grad, što su moji sugrađani pomagali i onda kad je bilo veoma veoma teško.

Tu sam pred vama s jednom velikom željom: podržite mene ali još više sebe međusobno, da gradimo jedan bolji svijet. Treba graditi život, ali graditi zajednički. Svatko od nas ima svoje greške, svatko ima i svoje dobre strane, pokušajmo u ljudima među nama vidjeti ono dobro, ono što nas potiče, pa ako ste danas ovdje sa mnom se radovali, budite sami sa sobom isto tako raspoloženi, da gradimo ili ako hoćete da branimo ovaj grad. Branimo njegovu slobodu i njegovu ljepotu.«

U okviru večeri prikazan je polusatni dokumentarni film o Sekuliću redatelja Rajka Ljubiča, a program svečane akademije uveličao je i nastup Subotičkog tamburaškog orkestra pod ravnanjem Stipana Jaramazovića.