Arhiv tekstova

Korijeni krize u odnosima Demokratske stranke i Saveza vojvođanskih Mađara u Subotici sežu, vjerojatno, još iz vremena kada su ovi drugi u ovim prvima (u)vidjeli takmaca koji im ozbiljno može ugroziti desetljetnu lidersku poziciju u gradu. E, kada se to prošle godine stvarno i dogodilo čini se kao da je bilo samo stvar trenutka kada će tanak fitilj naići na jednu od frcavih žeravica, kojima je bio posut odnos dviju najjačih stranaka u gradu. Tako je odnos i službeno pukao 25. lipnja ove godine na sjednici Skupštine grada, a formalni povod za to bilo je uvrštavanje točke dnevnog reda o imenovanju direktora »Parka Palić«. Moglo je, naravno, to biti i bilo što drugo i bilo kada, baš kao što se i prije i poslije toga u javnost i s jedne i s druge strane iznosilo mnogo toga drugog, dubljeg i ozbiljnijeg.

Ipak, poput dugotrajnih bračnih drugova u zreli(ji)m godinama, umornih od besmislenog iznošenja prljavog rublja pred oči svjetine i svjesni vlastitih slabosti, gradski odbori DS-a i SVM-a nakon svega dvije runde razgovora zaključili su jedino što se moglo i očekivati: jedni bez drugih ne mogu, bar dok ne naiđe netko treći – poželjniji, jači i ljepši.

S još svježim dojmovima svih postignutih kompromisa gradonačelnik Subotice Saša Vučinić skupa sa svojim sugrađanima ovih je dana proslavio Dan grada, dan za kojeg je sam ustvrdio da se pitao treba li ga u ovakvim gospodarskim uvjetima proslavljati. Ipak, nakon potpore koju je dobio, odlučio se na to i to po receptu od prije nekoliko godina: proslava 1. rujna u Subotici se proteže tjedan dana. Treba li, doista, »zezati krizu« na ovaj način? O tome, kao prvi odgovor u razgovoru za Hrvatsku riječ Saša Vučinić kaže:

Temeljna stvar, koju ljudi uglavnom ne znaju, je da to nas ne košta puno, jer manifestacije koje se uklope u program proslave organiziraju različite institucije, pojedinci i nevladine udruge. Dakle, svi oni svoje aktivnosti planiraju tako da se uklope u program i na taj način i sami pridonesu proslavi Dana grada. To traje već četiri-pet godina unazad i to je, s jedne strane, lijepa gesta, a, s druge, ipak ostaje nedoumica kod građana plaćaju li oni to kroz proračun. Ne, ne plaćaju, jer teret proračuna su ona dešavanja koja se organiziraju s ljudima sa strane, a riječ je uglavnom o koncertima. Prošle godine program Dana grada naišao je na veliki odziv građana i moj je osobni dojam kako ljudi ipak žele da se to obilježi. Nemamo mi puno praznika, a imamo razloga proslaviti ih. Mi smo ove godine iz proračuna, od planiranih 2.300.000, izdvojili 1.800.000 dinara, a uštedu smo ostvarili zahvaljujući sponzorima. Konačno, nedopustivo mi je da mnogo manja mjesta po Vojvodini imaju mnogo izdašnije praznike nego što je to Subotica imala unatrag nekoliko godina.

 

HR: Manje će svečano zacijelo biti prigodom usvajanja rebalansa proračuna, koji je najavljen za sredinu mjeseca. Po najpesimističnijim procjenama manjak u gradskom proračunu iznosit će od 800.000.000 do 1.000.000.000 dinara, što je gotovo četvrtina njegova ukupnog iznosa. Koliko su takve prognoze realne u odnosu na vaše, koje se kreću oko pola milijarde dinara?

 

I dalje stojim kod te brojke, a rebalans će na Gradskom vijeću biti usvojen onoga momenta kada se o njemu postigne dogovor. Ako je netko pratio razgovore s MMF-om i analize domaćih stručnjaka, zna da se tekući minus ne može rješavati samo putem racionalizacije, jer će njegovi pravi učinci biti najuočljiviji tek 2011. Ono što je izuzetno važno je da dogovor oko rebalansa moramo postići u područjima gdje novca ima, a najveći dio se nalazi kod Direkcije za izgradnju grada koji nije utrošen. S druge strane, mi nemamo niti kapacitet za više od 500.000.000 dinara. Znam također kako će biti pojačan pritisak da se pojačaju proračunska primanja i mislim da se oko toga možemo dogovoriti. Istina je i da je ukupni proračunski minus veći ukoliko računamo i to da smo godinu počeli s minusom iz prethodne, što je posljedica nerealnih planova koji su pravljeni uoči izbora, bez realnog pokrića u prihodima. Na sreću, ove je godine proračun već skromniji, jer je pravljen tako što su odbijeni umjetno napuhani prihodi i nerealne ambicije upravo iz razloga što smo očekivali ovakvu godinu. Stoga smatram da smo uspjeli većinu stvari već u jednom valu sasjeći i ono što je u cijeloj ovoj krizi dobro, to je da je kod naših partnera sazrela svijest da je racionalizacija nužna, što krajem prošle i početkom ove godine nije bio slučaj. U to se vrijeme, da podsjetim, tvrdilo kako samo treba povećati prihode i sve će biti dobro. Mi jednostavno ne možemo toliko podizati prihode i namete, kako bismo izdržavali jednu ogromnu administraciju i ogroman broj ljudi koji plaće izravno ili neizravno primaju iz proračuna. Zbog toga je dobro što je to uvidjela i druga strana i da se konačno slažemo oko nečega toliko važnog. Ono čemu se također radujem je zajednička spoznaja o velikom broju kulturnih institucija koje nas puno koštaju i gdje također moramo pristupiti jednoj dugoročnoj racionalizaciji. Unatrag petnaestak godina mi smo došli u tu situaciju da za kulturu izdvajamo 14 posto proračuna, od čega najveći dio ide na plaće i materijalne troškove, tj. za samo postojanje tih institucija, bez obzira na produkciju i kvalitetu sadržaja.

 

HR: Što je s javnim sektorom oko kojega je utrošeno najviše riječi i s vaše i sa strane Saveza vojvođanskih Mađara?

 

Kada je o tomu riječ, također se mora pristupiti racionalizaciji kako bi usluge koje se pružaju bile kvalitetnije i opsežnije. Ako, recimo, jedno poduzeće izdvaja tridesetak-četrdesetak milijuna manje za plaće, onda je posve sigurno da taj novac može investirati u korist građana, a ne da se nekoliko desetaka godina ponavlja isti šablon po kojemu se plaća isti broj uposlenika, radi isti kapacitet poslova, a pri tomu se stalno traži povećanje cijena. Nove se cijene mogu tražiti ukoliko za njih postoje realni okviri, a ne iz razloga da se održava razina plaća i broj uposlenika, koji je realno napuhan. Dakle, da se vratim na ranije spomenuti rebalans, mi maksimalno možemo ići do 450.000.000, jer jednostavno nemamo više prostora za uskraćivanje financija, budući da bismo u protivnom ugrozili funkcioniranje grada. Drugim riječima, mi ne možemo zbog usvajanja rebalansa ugroziti predškolske ustanove, obrazovanje, zdravstvo i sve ono što plaćamo i da na taj način dođemo u situaciju da sustav ne funkcionira. Da sam na početku godine poslušao sve primjedbe SVM-a i da je novac trošen na sve sugerirane namjene mi bismo već u svibnju mogli konstatirati kako imamo ogroman dug, a ne deficit. Mi imamo problem s prihodima, ali, srećom, taj novac uglavnom nije ni potrošen. Zbog toga mi imamo deficit, a ne dug od pola milijarde dinara.

 

HR: Pojam racionalizacije zacijelo najviše zanima ljude na koje se on neposredno odnosi. Kada, s tim u vezi, možemo očekivati prve korake?

Racionalizacija je dugoročna mjera i ona se ne tiče samo slanja ljudi u mirovinu uz isplatu otpremnina. Moj tim iz kabineta je napravio prijedlog racionalizacije, koja se, opet, ne tiče samo broja uposlenika. Može se, primjerice, imati veoma mali broj uposlenika u nekom poduzeću, a pri tomu se ponašati krajnje neracionalno tako što će se za reprezentaciju ili luksuz izdvajati ogromni troškovi. S druge strane, racionalno ponašanje predstavlja cijeli set mjera i mi ćemo do konca godine uraditi i set za broj uposlenika. Ali ćemo za to morati tražiti novac. Na razini države za otpremnine viška ljudi potrebno je 44.000.000.000 dinara, kako bi se u prvoj godini ostvarila ušteda od 33.000.000.000, a na razini grada bilo bi nam potrebno 27.000.000 kako bismo uštedjeli 22.000.000 dinara. To drugim riječima znači da ćemo na samom startu racionalizacije na razini države biti u minusu od jedanaest milijardi dinara, a na razini grada pet milijuna. Sve to treba uraditi i dočekati 2011., kada bi se učinci ove uštede osjetili. 

Što se tiče neizravnih korisnika, imamo dvije ideje. Jedna je da proračunskim stavkama smanjimo broj ljudi koje ćemo financirati, a ako je to ustanova ili poduzeće koje ima svoje prihode, onda ih može nadomjestiti. Ali, ako smo negdje do sada financirali 50 plaća, onda je jasno da ćemo reći kako sljedeće godine financiramo 45, a za pet ljudi neka ravnatelj nađe načina. Hoće li to biti kroz otpremnine ili na neki drugi način, to nije stvar volje ni gospodina Maglaija, ni Vučinića, ni nekoga trećeg, nego zakon jednostavno propisuje kako netko može biti tehnološki višak u nekom poduzeću. Tu bih čak dodao kako je to mnogo izdašnije rješenje nego kada je riječ o mnogim drugim tvrtkama. 

Ova tri mjeseca 2009. pokušat ćemo iskoristiti i da doista napravimo neke temeljne rezove koji će u pozitivnom smislu uzdrmati ovaj grad i rasteretiti proračun za godine koje tek dolaze, jer samo kroz broj uposlenika u smislu racionalizacije grad sigurno ima mogućnosti uštedjeti 150.000.000-200.000.000 dinara, što nije malo i što iznosi trećinu ili četvrtinu trenutačnog deficita. Druga ideja je da povećamo bazu prihoda, jer podaci nisu ažurirani. Podaci koje smo mi naslijedili od negdašnje Porezne uprave u dijelu u kojemu obnašamo lokalnu naplatu konstantno se ažuriraju. Procjena ljudi koji tamo rade je da se ta baza može povećati i do 25 posto, napose u dijelu kod ljudi koji nisu prijavili osnovu za porez. To, naravno, neće biti udar na džepove običnih građana od kojih većina ima jedan ili dva stana ili automobil. To je pitanje ljudi koji imaju veliku imovinu, a koji je nisu prijavili. S tim u svezi, radit će se i novi kriterij za naplatu građevinskog zemljišta dok još ove godine postoji. Po nekim predviđanjima taj će prihod 2011. biti ukinut i preliven na porez na imovinu. Dakle, ima puno mjera, a najvažnije je da smo sada suglasni. Na ove mjere primorani smo svi, jer nas je situacija na to natjerala, a kada i pokraj toga postoje primjedbe, onda upućujem ljude da pogledaju što se događa u drugim gradovima: odsijecaju se kompletni programi za ovu godinu. Mi, srećom, to još nećemo raditi, a kao primjer za to navest ću odustajanje Novog Sada od gradnje mosta ili kao što je u tom gradu s dvadeset premijera produkcija smanjena na devet. Jednostavno, u drugim sredinama svijest o krizi ukorijenila se na vrijeme.

 

HR: Ipak, ubrzo nakon dogovora između DS-a i SVM-a u Subotici predsjednik Skupštine grada Jenõ Maglai izjavio je kako ostanak u koaliciji na vlasti ovisi isključivo o rezultatima koje očekuje za mjesec-dva. Vidite li tu izjavu kao ucjenu ili kao stvarni pokazatelj krhkosti odnosa između dvije najjače stranke u gradu?

 

Nema staklenih nogu i krhkih sporazuma ako se zasnivaju na racionalnom razmišljanju i ako oni nisu opterećeni idejama i ciljevima na mjesec ili dva. Ponekad se plašim da naš koalicijski partner nije siguran u svoje sudjelovanje u vlasti. U novoj ulozi, na poziciji »broj 2« kao da svakim mjesecom pravi strategiju na koji način da izađe iz nečega. Jednostavno nisam siguran želi li SVM u ovoj poziciji dočekati 2012. ili želi svakih dva mjeseca praviti pripremu za izlazak iz vlasti. U svakom slučaju, to će sigurno biti predmetom nekih naših budućih razgovora. S obzirom na financijsku krizu kakvu nitko od nas ne pamti, imam dojam kako je unutar SVM-a prisutno jedno stalno prelamanje oko toga – hoće li se njegov koalicijski partner od rujna sam boriti s krizom ili ne? To se, istina, sada pomiče na studeni, ali stalno pomicanje rokova pravi loše ozračje. Umjesto da se posvetimo zajedničkom radu, mi gubimo vrijeme oko pitanja – jesmo li mi skupa? Doista ne vidim razloga da se oko toga sporimo, napose što neke projekte u smislu novih kružnih tokova ili novih fasada u ovakvim uvjetima ne možemo planirati. Mnogo je bolje od toga planirati kako biti racionalniji u potrošnji i kako stvari dugoročno pozitivno ustrojiti. Ali, ako svaki pristup strateškim stvarima počinjemo s preispitivanjem naših odnosa, onda tu nema sreće. Ako netko misli da ja uživam u tomu što Direkcija za izgradnju grada u ovom momentu nema novca da bilo što radi, onda griješi. Sada radimo to što možemo, a jedna od tih stvari je i da jurimo sve one potrebne papirološke stvari, kada je u pitanju »Y krak« i gdje je napravljen ogroman napredak. Ja jednostavno nisam kriv što je 25 godina unazad svaka politička garnitura, moram tako reći, blebetala bez ikakvih povoda i razloga o »Y kraku«, a da u pozadini toga nije stajao niti jedan papir, osim njihove dobre ideje i uočljive potrebe da se to mora napraviti. Umjesto toga, sada je potrebno utrošiti godinu i pol ili dvije za pribavljanje papira, kako bi se za to novac uopće mogao tražiti. Bilo je i primjedaba da se nedovoljno koordiniramo, sada to činimo dva puta tjedno. Ali, čekam sljedeću primjedbu. Stoga sam i na nedavnim koalicijskim razgovorima tražio da čujem sve primjedbe naših partnera, ali i rekao kako sam, bez obzira na opravdanost, spreman na korekcije kako bi se vidjelo hoćemo li bolje funkcionirati. To je, na sreću, u posljednja dva-tri tjedna donijelo određene rezultate u smislu da lokalna vlast djeluje makar približno onako kako bi trebalo, a to je da se i predsjednik Skupštine grada i gradonačelnik pojavljuju zajedno na skupovima, rade i svoje aktivnosti skupa koordiniraju. Stoga mi strahovito smeta stranačka manipulacija onim što bi trebalo činiti jedinstveni sustav grada.

 

HR: S druge strane, čini se kao da koalicija s DSHV-om funkcionira besprijekorno. Ima li, ipak, stvari koje bi se po vašem mišljenju mogle unaprijediti?

 

Nesporno je da se svaki odnos može poboljšati, ali ono čemu se radujem je što koalicija između DS-a i DSHV-a funkcionira onako kako bih to želio i kada je u pitanju koalicija na razini vlasti u gradu. Dakle, naš je odnos utemeljen na međusobnom razumijevanju i prilagođavanju situaciji u kojoj se nalazimo, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Drugim riječima, stvari postavljamo u okvire koji su trenutačno mogući, a samim tim su i odnosi krajnje realni i nisu opterećni postojećim dnevnim udarima, jer su strateški dugoročni. Jedna od glavnih niti naših odnosa svakako je i spojnica između DS-a i DSHV-a oko ideje o europskom putu ove države. S druge strane, tu je i pokušaj da jedna zajednica koja je u novijoj ulozi nacionalne manjine ostvaruje svoja prava, kako bi kroz tu vrstu apsorbiranja ojačala. To je također naš zajednički cilj i mislim da u takvoj perspektivi eventualna pojedinačna neslaganja ne dolaze u ravan stalnih preispitivanja odnosa. Na moju žalost, u ovoj drugoj, većoj koaliciji upravo su dnevna dešavanja u prvom planu i stoga mi se ponekad i čini kao da cilj uopće i ne postoji.

 

HR: Uoči i neposredno nakon dobivanja statusa grada u okolnim naseljima bilo je puno riječi o tome da Subotica bude podijeljena na općine, napose kada je riječ o Bajmoku, Čantaviru, Paliću, pa i Tavankutu. Je li kriza dobro došla kao izgovor da se s tim ambicijama prekine ili su odustajanju od tih ideja pridonijeli neki drugi razlozi?

 

HR: To je tema o kojoj se ne može prestati razmišljati. Ona će biti vraćena na dnevni red i mislim kako je od izuzetne važnosti da se o njoj razmišlja. Ali, to što se o njoj mora razmišljati ne znači da je išta konkretno učinjeno. Istina, rađene su neke analize koje se teško mogu tako nazvati, ali na razini razgovora ta je ideja i dalje aktualna. No, to mora biti urađeno tako da se ne ponište svi učinci racionalizacije kada bude riječi o proračunu. Jer, kako god mi podijelili Suboticu, to će i dalje biti istih 150.000 ljudi i isti broj poreznih obveznika. Dakle, niti će biti novih ljudi niti novog novca. Ono što osobno mislim da možemo očekivati je da, kada negdje u ožujku 2010. završimo strateške stvari u koje spada i reorganizacija, u drugoj polovici sljedeće godine ovom pitanju pristupimo hladne glave. Stoga mislim da je izuzetno dobro što je ta tema utihnula, jer to znači da će se moći početi iznova i tu je odgovornost na nama u Gradskoj kući da je u sljedećih tri do šest mjeseci mi započnemo, a ne da to bude na način kako je to krenulo iz Čantavira: bez ikakve temeljne analize i s nejasnom idejom što se s time hoće. Mislim da će to biti zadaća za ljude iz gradske uprave – da je dobro priprave i izanaliziraju. Istina, ovu su ideju i okolnosti malo gurnule u drugi plan, ali je zbog toga ne možemo gurati pod tepih. Konačno, to nije ni tema za partijska nadmudrivanja i mislim da tu ima osnova za ozbiljnu i razboritu priču, jer nitko i ne spori da postoji jedna vrsta potreba da se formiraju gradske općine, makar za mjesne zajednice koje su spomenute.

 

HR: Koliko će u cijeloj priči o racionalizaciji trpjeti mjesne zajednice, napose prigradske, kao i kapitalne investicije – poput kazališta, bazena itd?

 

S kapitalnim investicijama mi nigdje nismo ni stali, jer su oba gradilišta živa. Naravno, ona su živa u onoj mjeri koliko novaca ima, a njega, kao što nije teško pretpostaviti, ima manje. Međutim, u ovakvim uvjetima sjajna je uopće okolnost što to nije stalo, tj. da pristupimo konzerviranju gradilišta koje je i užasno skupo i koje u potpunosti demotivira svakog čovjeka da u Subotici vidi neku perspektivu. Kada je riječ o »ipsilon kraku« već sam rekao da se na planskoj dokumentaciji radi izuzetno mnogo i dio po dio u nekoliko katastarskih općina kroz koje prolazi trasa »ipsilon kraka« se radi projektiranje. O situaciji sljedeće godine uveliko ovisi hoćemo li započeti i prve radove, a najnovije što smo uradili prošlog tjedna je da smo poslali prijedloge povjerenstvu u Ministarstvu poljoprivrede koje će, po sadašnjem konceptu eksproprijacije, raditi prijedloge za eventualnu razmjenu zemljišta. Bazen ide svojim tokom, a to znači da se radi aneks i sa sredstvima koliko se ima. Mi ne bismo na temelju odluka bez pratećeg živog novca željeli dovesti izvođača u situaciju da dođe u gubitke. Možda bi se ove godine još moglo povući novca ukoliko bude kapaciteta, pa da se uradi i početak bazenskih školjki. Ali, to ćemo vidjeti s Fondom za kapitalna ulaganja, koji je i financijer. Što se vojarni tiče, tu smo došli na korak do cilja pošto su sve strane dale suglasnost na revidirane procjene, koje su usklađene s novim tečajem vrijednosti nekretnina. Ostaje još zaključak Vlade, a mi mimo toga krećemo sa svojim procedurama. Poslao sam zahtjev Ministarstvu financija da daju suglasnost za kreditno zaduživanje i ostaju još dvije odluke Skupštine grada: jedna o tomu da se pristupi zaduženju, a nakon izbora na tenderu banke potvrda tog izbora. Na taj ćemo način imati sve potrebne preduvjete da budemo u posjedu te imovine. Kada je riječ o prigradskim mjesnim zajednicama, mogu reći da će one istrpjeti jednaki teret kao i sam grad. Ali, i to iz Fonda za kapitalna ulaganja pokušavamo kompenzirati. Primjerice, tu je Bikovo gdje se radi druga faza vodovoda, a ove jeseni očekujemo i da Telefonija nastavi radove na mreži visokog i srednjeg tlaka, kao i privođenje kraju sekundarne plinske instalacije po selima. Dakle, na sve načine pokušavamo rupe u proračunu nadomjestiti kroz Fond za kapitalna ulaganja i mislim da je to najznačajniji partner kojega imamo unazad dvije godine. Ali, da stvari postavimo na prave temelje nama je potreban niz bolnih mjera, kako bismo konačno mogli sami sebe financirati. Jako je dobro imati prijatelje u Novom Sadu ili Beogradu, ali, kao što nitko ne želi ovisiti od bogatog rođaka, i mi svoje želje moramo postaviti tako da sam grad bude u mogućnosti najveći dio svojih investicija započeti i ostvariti, a sve što dobijemo sa strane bit će plus i dodatni razvitak.