Arhiv tekstova

Šezdesete godine dvadesetog stoljeća više ne postoje, vrijeme ih je pojelo, ali ostala su sjećanja.

Bilo je to crno–bijelo desetljeće, vrijeme crno–bijelih novina, crno–bijelih političkih uvjerenja i crno–bijelih televizora (Elektronske industrije Niš i Rudi Čajavec), koji su bili toliko rijetki da se na gledanje TV programa odlazilo kao u kino i sjedilo se na podu u redovima pred odraslima koji su imali pravo na stolac. Bilo je to vrijeme western serije »Bonanza«, »Dugog toplog ljeta« s Ben Quikom kao glavnim likom, »Gradić Paytona«, a od domaćih serija najpopularnije su bile one koje je potpisivao Radivoje Lola Đukić (Ogledalo građanina pokornog, Servisna stanica, Saćulatac itd.) s Miodragom Petrovićem Čkaljom i Mijom Aleksićem.

 

ŠEZDESETE... 

 

Šezdesete su bile desetljeće kada se počeo oblikovati svijet medija kakvog danas znamo. Otvorile su se komisione, pojavile žvakaće gume, majoneze i traperice »Super Rifle«, muškarci su nosili šuškavce i najlon košulje, žene »hulahopke«, a pralo se Albusom, Plavim radionom, Peresamom, ili Cinom. Pušila se »Opatija« i niška »Drina«, naravno bez filtera, a »Coca Cola« je tek razmišljala o dolasku u naše krajeve. Zapravo, kontrolirani priljev potrošačkog društva dolazio je na kapaljku u zemlju Titovih pionira, ponosnih nositelja udarničkih znački i ljubitelja rudara Alije Sirotanovića.

Rita Pavone i Bobby Solo bili su zvijezde Sanrema, na glazbenoj sceni vladali su Elvis Presley, Beatlesi i Stonesi, koji su u suštini bili više od rocka, bili su manifest jedne mladosti, pa su se tako i u naš jezik ušuljale riječi »huligan« i »bitlz«, dok je pjesma Beatlesa »All you need is love« (Ljubav je sve što ti treba) postala geslo tadašnje mlade generacije. Bez obzira o kojem glazbenom žanru govorili, a bilo je tu šlagera, prvih rock snimki, šansona, surfinstrumentala, meksičkih balada, dalmatinskih »pisama«, tadašnji domaći autori i izvođači kao da su se natjecali tko će vlastitim pjesmama ili prepjevima podići glazbeni standard i približiti se vanjskim glazbenim uzorima. Bez obzira na jednopartijski sustav »komunističkog mraka« kao da smo tada bili bliže (zapadnjačkom) građanskom društvu nego što smo danas. Premda je Arsen Dedić već tada napisao nekoliko svojih antologijskih pjesama, najpopularnije zvijezde bili su Mišo Kovač, Vice Vukov i Ðorđe Marjanović, ali su ih u stopu pratili: Ivo Robić, Gabi Novak, Zdenka Vučković, Zvonko Špišić, Ana Štefok, Ivica Šerfezi, Dragan Stojnić, Lola Novaković, Miki Jevremović, Majda Sepe, Beti Jurković, Tereza Kesovija…

Što se domaćeg rock’n’rolla tiče bilo je to »kameno doba« u kojem su rock grupe uglavnom svirale strane pjesme i njihove prepjeve (»Roboti«, »Bijele strijele«, »Crni biseri«, »Crveni koralji«…), dok je prvu autorsku pjesmu »Osmijeh« snimila grupa »220« autora Drage Mlinareca. Kasnije su se pojavili i drugi autorski sastavi – »Indexi«, »Mi«, »Korni grupa«, »Dinamiti«, »Pro Arte«, koji su zapravo pripremili teren za rock ekspanziju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nedvojbeno zlatnih godina toga glazbenog pravca. 

 

VIS USAMLJENI

 

U tom kontekstu, u vrijeme kada su dugokosi rockeri za tadašnje političke strukture bili negativci, dah »trulog« zapada, gotovo »antidržavni« neprijatelji, i kada su samo veliki gradovi imali privilegij da u njima djeluju rock’n’roll sastavi, formiranje gibaračkog sastava VIS »Usamljeni« polovicom 1965. godine bilo je ravno čudu, veliki iskorak svoga vremena. 

Dakako, to nije smetalo Stipi Hajdukoviću - Ringu (solo gitara), Marinu Kopiću - Relji (ritam gitara), Đuri Martinoviću - Bajinu (bas), Slavku Žebiću - Žebi (bubnjevi), Stipi Tomiću – Mikiju i Emilu Gestiću – Geletu (vokalnim solistima), kao i Josipu Žeravici - Žeri, prvom pjevačkom grlu za »strane«, da već 29. studenoga 1965. godine, na najveći praznik tadašnje države, žestoko praše rock’n’roll glazbu pred prepunom dvoranom u »tamo nekom« Gibarcu.

Dečki bez ikakve glazbene naobrazbe, ali s rock srcem i energijom svojstvenom tom glazbenom žanru odsvirali su tada dvadesetak instrumentala i isto toliko pjevanih skladbi, dok su ih mnogi za koje nije bilo mjesta u dvorani slušali pred ulaznim vratima.

Budući da u to vrijeme nije bilo »električnih« glazbenih instrumenata, a kada ih je i bilo njihova cijena je bila enormno velika, »Usamljeni« su se snalazili na sve moguće načine. Tako su bas gitaru dobili na poklon, solo gitaru je Ringo, koji je po struci precizni mehaničar, napravio sam, doboš, činele i kontra–činele kupili su u Novom Sadu, a bubnjevi su također bili »remek-djelo« majstora Ringa. Što se tiče ozvučenja, jedino su pojačalo posudili od seoskog razglasa, a drugo im je kupio mjesni ured.

Sljedeći nastup »Usamljenih« bio je već za Božić te iste godine, da bi naredne dvije godine, osim u svom Gibarcu, svirali i u Šidu, Vašici i Bačincima. Sastavu su se povremeno pridruživali i Dragi Beladović – Belad (ritam gitara) i Mata Vidaković – Doktor (klarinet).

Svakako treba naglasiti činjenicu da je gibarački sastav VIS »Usamljeni« te dvije i pol godine svoga djelovanja bio jedini rock’n’roll sastav u Šidu, ali i jedan od rijetkih u Srijemu.

Nažalost, grupa nije potrajala dugo. Đura Matinović – Janković uskoro odlazi u vojsku, istoga ljeta je u prometnoj nesreći stradao otac Slavka Žebića, dok su na rad u Njemačku otišli Marin Kopić i Dragi Beladović. Iza »Usamljenih« je ostalo stotinjak skladbi, što obrađenih, što vlastitih, jedna reportaža u »Plavom vjesniku«, te oprema kojom su se poslije koristili neki novi rock klinci.