Arhiv tekstova

Ljeto polako prolazi. Dva mjeseca smo se intenzivno susretali i u crkvi i u gradu. Nije ni čudo. Slavili smo Dužijancu, svetog Stjepana i mnogo toga. Jedna grupa iz naše zajednice je radila, poveća grupa je promatrala, mnoštvo je sudjelovalo, a mnogi su kritizirali. Svakome je pripao poneki dio. No, sve to polako prolazi, dojmovi se sređuju, pamet bistri i već polako planiramo što i kako učiniti boljim naše »Kulturno ljeto«. Ono što mi je ove godine osobito zasmetalo je činjenica da je veliki dio medija prešućivao ono što se događalo na razini vjere i duhovne baštine, a daleko više je obavještavao o onome što se događalo u sferi građanskog društva. Zasmetalo mi je zato što smo se svim silama trudili dokazati da je čovjek cjelovit tek u punini harmonije duhovnog i materijalnog, a da je društvo jedinstveno oko zajedničkih vrednota koje duboko izviru iz ljudske savjesti, srca, vjere i baštine. Žao mi je što to nije nekima jasno. Konkretno – osim časnih iznimaka – iz crkvenog života se pojavila stidljivo koja slika ili rečenica, a svi ostali prikazi su obilovali atrakcijama, a u tekstu se često pojavila i neinformiranost. Neka, sloboda medija je – sloboda. Sada me zanima kako će proći završna »manifestacija« koja je čisto vjerska, a to je Bunarićko proštenje. Što ja očekujem i kako ja vjerujem, izrekao bih ovom pričom. 

 

Ništa nema vrjednije od duše

 

Umjetnik Vilim Achtermann živio je do svoje 30. godine u Munsteru kao obični zemljoradnik. Bio je sluga kod seljaka i tako se probijao kroz život. Navečer bi njegovi prsti, kao sami od sebe, prihvatili olovku ili bi mijesili ilovaču. Kad mu je bilo 30 godina, nije više mogao izdržati kod kuće. Pošao je u široki svijet, željeći biti kipar na slavu Božju i njegove Majke Marije. Kad se opraštao sa svojom majkom, ona ga je prekrižila i rekla mu: Ne zaboravi Majke Božje! Na svom putovanju Vilim je stigao u München. Stanovao je u siromašnoj sobici u potkrovlju. Da ne umre od gladi, prosio je za kruh. Preko dana je studirao na umjetničkoj akademiji, a noću je grozničavo radio kod kuće. Napokon je svratio pozornost drugih na sebe. Tisak je lijepo pisao o njegovoj Madoni. Jednoga dana posjeti ga u njegovu siromašnom stanu bogati čovjek. Počeo mu je laskati i htio ga je kupiti za novac. Govorio mu je kako može postati bogat i slavan, ako svoje umjetničko umijeće stavi njemu na službu. Ali tada ne smije praviti Marijine likove, nego sjetilne likove, napola odjevenih žena. Mladi umjetnik ljutito ga pogleda, ali bogataš mu stavi na stol zlatnik i reče: Budite razboriti, ovo već sada ostavljam, a sutra ću doći po odgovor! – i nestane. Vilim je ostao sam sa svojim mislima i zlatnikom. Zavodnik mu šapće: Pristani i prošla je sva tvoja bijeda, a put do slave je otvoren. Zlato ga je mamilo i dražilo. Uzeo je ilovaču i radio je do kasno u noć. I gle: na stolu je lik zamamne, lijepe žene. Poslije toga imao je nemiran san. Prije ustajanja u snu je vidio svoju majku kako mu govori umilno i ozbiljno, kao što samo majka može: Ne zaboravi mi Majke Božje! Achtermann se probudi, skoči i razbije lik razuzdane žene. Odmah je počeo mijesiti i oblikovati ilovaču te napravi Najljepšu od svih žena. Oko podne pokuca bogataš. Mladi umjetnik ga ne pušta unutra. Bogataš je shvatio o čemu se radi i otišao. Vilim mu je vratio njegov zlatnik. Postao je kršćanski umjetnik. Svojom umjetnošću služio je Bogu i njegovoj Crkvi. Njegovo »Skidanje s križa« i »Pieta« u stolnoj crkvi u Munsteru i danas uživaju svjetski glas. Zaista, ništa nema vrjednije od duše. Za spasenje duše potrebno je sve žrtvovati: čast i blago, položaj i vlast, zdravlje i život. Onda ćemo sigurno čuti ove utješne riječi: Dobro valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te postaviti nad mnogim: Uđi u veselje Gospodara svojega! 

 

Srce

 

Toliko o toj priči. Dakle, u svakom događanju, pa i našem, ne može biti ništa vrjednije od duše. Stoga će masa pobožnih hodočasnika doći na Bunarić bez obzira hoće li biti »meta« nečije radoznalosti jednostavno zato što znaju kome idu i što na Bunariću doživljavaju. Spomenuo sam svoj stav oko neoborive postavke da je čovjek jedinstvo duhovnih i materijalnih vrednota i da je društvo zdravo samo onda ako je postiglo sklad vrednota u kojima su vječne neoborive, a sve vremenite usklađene s vječnima. Želimo li poći boljim putem budućnosti, pođimo utrtim stazama. Teško bi bilo pristati na »manifestacije bez glave«. Jednoga je jutra profesor kardiologije doveo studente u anatomski laboratorij na sveučilištu. Promatrajući ljudske organe, ugledali su neobično veliko srce. Profesor upita studente čije bi to srce moglo biti, misleći pritom na bolest koja je prouzročila smrt. »Ja znam«, rekao je jedan mladić vrlo ozbiljno. »Bilo je to srce neke majke.«