Arhiv tekstova

Sanja Lovrenčić rođena je 1961. u Kninu. Autorica je nekoliko knjiga poezije, proze, radio-drama, knjiga za djecu te velikog broja prijevoda s engleskog, francuskog i njemačkog. No, unatoč obimnoj bibliografiji te brojnim primljenim nagradama, ova je autorica medijski nedovoljno eksponirana ili, kako je rečeno, ona je »pripadnica tzv. nevidljivih autora, koji nezasluženo ostaju u sjeni nekih razvikanijih, premda oskudnije darovitih i puno manje produktivnih pisaca.« Takav odnos prema zanimljivoj i značajnoj autorici »vjerojatno je uvjetovan činjenicom što je njezino stvaralaštvo svjesno lišeno vulgarnosti, psovki, žargona i tematizacije seksa, nasilja i kriminalnog polusvijeta.« Premda se u nekoliko novijih romana (»Dvostruki dnevnik žene sa zmajem« i »Klizalište«) »autorica sve više odmiče od hermetičnosti svoga ranog opusa te napušta svojstvenu joj sklonost bajkovitosti i fantastici, okrećući se realističnijim prosedeima i fabulama čvršće usidrenima u stvarnost, ona i dalje ustrajava na suptilnom, toplom, nježnom i rafiniranom izričaju, ne mareći za trendove i izbjegavajući podilaženje publici.« 

 

 

Otuđenost u novoj sredini

 

Roman »Martinove strune« je priča o gastarbajterskoj sudbini jedne tročlane zagrebačke obitelji, koja se negdje krajem devedesetih odlučuje preseliti u inozemstvo. Mladen je arhitekt koji u Hrvatskoj ne vidi nikakvu perspektivu te sa suprugom Tanjom i osmogodišnjim sinom Martinom odlazi u Njemačku, gdje pronalazi dobro plaćen posao i vješto se prilagođava životu u tuđini, ali se i sve više otuđuje od supruge i sina, kojima novonastala situacija puno teže pada. Dok je suprug usmjeren na posao i egzistencijalne ciljeve kojima teži, Tanja gubi čvrsto životno uporište, ne uspijevajući se otrgnuti osjećaju osobne nedostatnosti i beskorisnosti, tone u egzistencijalni ponor i depresiju, zanemarujući pritom sina i od supruga se sve više udaljavajući. S druge strane, osmogodišnji se Martin ne uspijeva zbližiti sa školskim vršnjacima i sve se više osamljuje, od ljudi se braneći šutnjom i bježeći u svijet glazbe i mašte kojom ublažava obrise stvarnosti. 

Odgovarajući na pitanja o nastanku knjige, autorica je rekla: »Priča ‘Martinovih struna’ nije autobiografska. No ja jesam provela neko vrijeme živeći između Hrvatske i Njemačke, pa sam u knjizi koristila neke slike i atmosfere iz svojega iskustva. Meni se čini da je u prozi, realističnoj kao i fantastičnoj, važna autentičnost detalja, da joj to daje osobnost i uvjerljivost. Druga vrsta uvjerljivosti je ono što ste spomenuli – dočaravanje svijesti likova. Sama, naravno, ne mogu procijeniti koliko dobro mi to uspijeva, no sam posao je prilično težak: ja se uživim, a neki hladni glas sa strane ukazuje mi na nelogičnosti i površnosti, zapitkujući zašto i kako…«

 

Nestašni bijeli leptir

 

»Martinove strune« mogu se svrstati pod zajednički nazivnik onoga što je o opusu Sanje Lovrenčić u pogovoru napisao Rade Jarak: »Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u ispravnost svojih stajališta. Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj između rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu… Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić…«.

Iako »Martinove strune« završavaju nagovještajem sretnog ishoda, nova knjiga Sanje Lovrenčić tužna je i ozbiljna priča o odlasku u nepoznati svijet, te tjeskobama i izazovima što prate živote gastarbajterske populacije.