Arhiv tekstova

Mjesec koji nas napušta protekao je u znaku rock’n’rolla, što kroz obilježavanje godišnjica njegovih mitskih događaja (Woodstock), što kroz godišnjice smrti njegovih slavnih protagonista (»kralja« Elvisa Presleyja i smrti »oca električne gitare« Les Paula), ali i održana dva spektakularna koncerta irske grupe U2 na maksimirskom stadionu u Zagrebu, koji su već zaradili epitet koncerta desetljeća. 

Naime, 13. kolovoza je brojne poklonike rock’n’rolla iznenadila smrt Les Paula, gitarista, inovatora, dizajnera i čovjeka koji je izmislio električnu gitaru, bez čijeg izuma rock kakav danas znamo ne bi ni postojao. Prvu električnu gitaru Les Paul je predstavio davne 1941. godine. Bila je to tada čudna tvorevina sastavljena od komada drveta veličine 10 x 10 centimetara s »vratom«, »konjićem«, šest metalnih žica i postavljenim magnetima koji su titranje žica pretvarali u električni signal. Zbog ružnoće kasnije joj je dodao zaobljene drvene dijelove, kako bi što više nalikovala klasičnoj gitari. Tijekom godina koje su uslijedile, a poglavito nakon stupanja na scenu Chucka Berryja i Elvisa Presleyja, električna gitara postala je globalno najpopularniji instrument, lako prenosiv, pogodan za sviranje ritma, melodija i sola, dostatan poput klavira, a u kombinaciji s električnim pojačalima zvuka i kasnije razglasnim sustavima, idealan za migraciju rock’n’rolla iz malih klubova u velike dvorane i stadionske spektakle.

 

Četiri desetljeća 

od Woodstocka

 

Isto takve električne gitare svirali su i rock glazbenici na trodnevnom kultnom glazbenom festivalu Woodstock, održanom od 16. do 18. kolovoza 1969. godine u polju nedaleko od sela Bethel, u državi New York, čija je 40. godišnjica također ove godine obilježena.

Ovu veličanstvenu svetkovinu mira, ljubavi i rock’n’rolla, koja je kroz pedesetak sati programa i 32 svjetski poznata izvođača okupila oko pola milijuna »djece cvijeća«, otvorio je Richie Havens i neplanirano ostao na pozornici puna tri sata, jer ga u tom ljudskom mravinjaku, zbog zakrčenih prometnica nije imao tko zamijeniti, dok nije profunkcionirao zračni promet s vojnim helikopterima, a zatvorio ga je legendarni Jimi Hendrix psihodeličnom verzijom američke himne. 

Na isti dan kada je mitski Woodstock počinjao, ali osam godina kasnije, na podu kupaonice pronađeno je beživotno tijelo najveće glazbene ličnosti dvadesetog stoljeća, kralja rock’n’rolla Elvisa Presleyja. Danima su rijeke obožavatelja grcajući u suzama hodočastili pred njegovim domom i obilazili posljednje počivalište ove najveće ikone rock’n’rolla. I danas, trećinu stoljeća kasnije, slika nije mnogo drukčija. I ove su godine brojni fanovi posjetili njegov grob i odali počast svome »kralju«, bijelcu koji je svojim crnačkim glasom prešao sve kontinentalne i vremenske granice.

 

U2: Više od koncerta

 

Nakon svih ovih događanja iz bogate prošlosti rock’n’rolla u sadašnjost nas je 9. i 10. kolovoza vratila irska grupa U2, koja je kroz dva spektakularna koncerta na maksimirskom stadionu vratila glavni grad Hrvatske na glazbenu kartu svijeta. Pod tehnološki i dizajnerski veličanstvenom pozornicom koja je podjednako podsjećala na pauka i svemirsku postaju, U2 su pred 120 tisuća ljudi iz Hrvatske i ostalih, uglavnom susjednih zemalja održali doista veliki spektakl, koji je već proglašen koncertom desetljeća.

Međutim, pokraj njihove neosporne veličine, poglavito drugog koncerta na kojem je međusobna razmjena energije izvođača i publike bila daleko intezivnija, bio je to zapravo kulturni, društveni i politički događaj koji nadilazi uobičajenu razinu rock koncerta, ali je svakako potrebno spomenuti i posebno emotivan trenutak kada je Bono recitirao Gundulića (»o lijepa, o draga, o slatka slobodo«) kao uvod u »Beautiful Day«, posvećenu »veličanstvenoj zemlji tisuću otoka«, dok je prekrasna pjesma »One« bila posvećena svima čija su »topla srca razorile ledene ideje«, čime je Bono Vox zapravo aludirao na rat i dijeljenje ljudi po ovoj ili onoj osnovi, koji su godinama razarali našu regiju. Isto tako, nastojanje Bona da se iz četrnaestogodišnjeg kućnog pritvora oslobodi mianmarska političarka Aung San Suu Kyi kojem smo, uz efektno izvođenje djevojaka i mladića s maskama s njezinim likom, svjedočili u pjesmi »Walk On« pokazuju i dalje želju rockera da snagom svog autoriteta i popularnosti ukazuju na probleme diljem svijeta te da osvješćivanjem ljudi upozoravaju kako nacionalizam ili vjerska isključivost vrlo lako mogu dovesti do ratnih sukoba i fašističkih ideologija, a upravo taj politički aktivizam i želja da se pjesmama mijenja svijet na bolje daje dodatnu snagu i posebnu dimenziju rock’n’roll glazbi. 

 

Politički aktivizam

 

Još od ranih šezdesetih rock je često i rado išao ruku pod ruku s političkim aktivizmom, sjetimo se samo Beatlesa, Stonesa, Dylana, Springsteena, Neil Yanga, The Clash, Jon Baez, Lennona, Arethe Franklin, Jamesa Browna, Isaaca Hayesa, Marvinea Gayea, Sly Stonea…, čiji svjetonazor, političke poruke i ideje i danas baštine i pronose svijetom izvođači poput Manu Chaoa, punk grupe Asian Dub Foundation i drugih mladih snaga rock’n’rolla. 

U tom kontekstu moramo se prisjetiti i »domaćih« snaga kao što su Azra (»Poljska u mom srcu«), Haustor (»Radnička klasa ide u raj«), Film (»Neprilagođen«), Idoli (»Maljčiki«), Atomsko sklonište (»Ne cvikaj generacijo«), Prljavo kazalište (»Veze i poznanstva čarobna su stvar«), Buldožer (»Novo vrijeme«), Majke (»Vrijeme je da se krene«), Riblja čorba (»Neću da budem član partije«), te Zabranjenog pušenja, Šarlo akrobate, KUD Idijota, Hladnog piva, TBF-a, Eda Maajke itd.  

Premda su U2 već više od dva desetljeća globalni sinonim za politički aktivizam, humanizam te međureligijsku i međunacionalnu toleranciju kao bitan preduvjet mira u svijetu, oni dakako nisu svemogući. Možda takav njihov politički angažman neće riješiti probleme svijeta, ali će nas sve potaknuti na razmišljanje i, nadajmo se, usvajanje ekumenskih i univerzalističkih stavova, kakvi krase Bona, Adama, Edgea i Larryja. Oni su i u Maksimiru pokazali kako vjera u Boga može nadilaziti vjerske, nacionalne i ostale razlike, kako križ i električna gitara mogu ujedinjavati a ne dijeliti ljude, a to je za gomilu mlade publike koja još uvijek formira svoje stavove o ljudima i svijetu više nego dragocjena poruka. Hvala im na tome.