Arhiv tekstova

Rezultati terenskoga istraživanja predsvadbenih pohoda i darivanja u bunjevačkih Hrvata, koje je kao vanjska suradnica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata provela diplomirana etnologinja iz Subotice Biserka Jaramazović, uz mentorstvo prof. dr. Milane Černelić, predstavljeni su ovoga tjedna u Subotici. Predavanje je održano u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskog akademskog društva. 

Nazočnima na predavanju Biserku Jaramazović i njen rad predstavila je Katarina Čeliković,

menadžerica kulturnih aktivnosti u Zavodu. Biserka je prošle godine diplomirala etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i engleski jezik i književnost. Trenutačno živi i radi u školi stranih jezika u Zagrebu. 

U svom predavanju govorila je o običajima koji obuhvaćaju cijeli niz pohoda, koji se odvijaju u predsvadbenom razdoblju kod bunjevačkih Hrvata – od trenutka izbora bračnog druga do dana vjenčanja. Zanimljiv dio tih pohoda su i darovi, koji se tom prilikom daju i primaju. Podaci su zabilježeni prilikom terenskog ispitivanja s dva područja Subotice i Sombora s okolicom, koje je za potrebe Zavoda Biserka obavila tijekom ožujka i travnja 2009. godine. Ovaj njen istraživački rad bio je povod za razgovor. 

Kako ste započeli istraživački rad i što on sve obuhvaća?

Sam inicijator ovoga istraživanja je bio Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda, koji je već prije surađivao s profesoricom Milanom Černelić, koja je meni bila mentorica. Svakako, mi smo dobili slobodu u izboru teme. Odabrana je tema »Pohodi i darivanje u predsvadbenom razdoblju kod Hrvata-Bunjevaca Subotice i Sombora s okolicom«. Terensko istraživanje sam radila uz suglasnost i konzultacije prof. Černelić, na dva područja. Razgovarala sam s 19 kazivača, koji su mi govorili o ovoj temi ono čega se oni sjećaju. Svakako, ovdje je bilo, ako tako mogu reći, i malih pomaka od same teme, jer se ljudi raspričaju o svojim anegdotama i događajima. Ovom prilikom bazirali smo se na ovaj mali djelić svadbenih običaja, točnije na predsvadbeno darivanje. 

Terensko istraživanje temeljeno je na komparativnoj tehnici – građa se paralelno prikuplja i analizira te komparira na nekoliko lokaliteta. Zadana tema proučena je sa sinkronijskog aspekta – s horizontalnim presjekom običaja u određenom vremenskom razdoblju, te s vertikalnim presjekom običaja kroz vrijeme unutar dužeg vremenskog razdoblja.

Razgovarali ste s ljudima iz Subotice, Sombora i okolice Sombora, koja su to konkretno mjesta bila i postoje li velike razlike od mjesta do mjesta?

Da, lokaliteti koje sam obišla su: Sombor, Gradina, Bezdanski Salaši, Šikara, Subotica, Bajmok, Bikovo, Mala Bosna, Đurđin, Žednik, Pavlovac i Tavankut. Razlike postoje i u tome i jest ljepota, jer postoje razne varijante, suvrstice koje sve ovo i čine zanimljivim. Na teren sam otišla s pripremljenim upitnikom, znala sam što ću pitati i što želim čuti, ali nisam znala što ću čuti. Kod svih kazivača je bila ista tematika. Ako ćemo gledati regionalno – sve je to istog korijena, ali ima različitosti. Sombor i njegova okolica se dosta razlikuju u odnosu na Suboticu i okolicu. Dapače, pod jedan model bi mogla staviti Sombor, a pod drugi Suboticu. No, na ovome polju se može još puno raditi i istraživati. 

Možemo li onda generalizirati neki običaj ili je to praktično nemoguće? 

Generalizacijom običaja može se doći do određenog modela pojedinog običaja, ali kultura sama po sebi, kao niti narodna kultura, nije uniformna i apsolutno homogena – tako ni običaji nisu unificirani, jer životna praksa i primjena običaja rađa njegove različite varijante ili takozvane suvrstice. Običaji služe i kao sredstvo potvrđivanja pripadnosti određenoj zajednici. Dakle, ne možemo ih generalizirati. 

Koji su to običaji pohoda i darivanja u predsvadbenom razdob-lju? 

Tu pripada nekih 5 – 6 običaja, koji su sami za sebe zanimljivi i povezani, te u novije vrijeme možemo reći i u nekim dijelovima ujedinjeni. Prvi u nizu ovih običaja je takozvani običaj »ići pitati« ili »rakijare«, zatim je tu »prošnja«, »dogovor«, »zaruke«, »nedjeljni posjet zaova« i kod nekih »nošenje ‘aljina«. Darovi su se razlikovali od mjesta do mjesta i od običaja do običaja.

Što je zapravo običaj »rakijare«, tko je sudjelovao u njemu i koji su bili darovi? 

»Ići pitati« ili »rakijare« je običaj ophođenja djevojačke kuće prije prosidbe. Svima je poznato kako se u prijašnja vremena često mladenka i mladoženja nisu niti poznavali, te su se brakovi ugovarali preko posrednika, uglavnom rodbine od momka. Znalo se u kojoj kući ima djevojaka, pa bi momci, tj. njihovi izaslanici, pokušali. Među kazivačima ima primjera i da su znali nositi i po deset puta rakiju dok se momak ne bi oženio. Sudionice su najčešće bile dvije (udane) žene iz momkove obitelji, strine, ujne, zaove, koje bi se svečano obukle i uredile, a koje su ujedno bile vješte u govoru, kako bi što bolje nahvalile momka i obitelj. Dakle, one su nosili bocu s rakijom i čašice, ponekad i »rojtoš maramu«, svileni rubac, rupčiće, jabuke (ponekad sa zedjevenim novčićima). Rakijare su išle subotom poslijepodne ili nedjeljom iza mise, jer im je cilj svakako bio da ih svijet vidi. Rakija se nije otvarala, osim ako je mlada pristala. Ukoliko djevojčini nisu prihvatili ponudu rakija bi bila vraćena. 

Zanimljiv je običaj koji je i danas poznat »prošnja«, no, on nije u potpunosti izgledao kao današnja prošnja. Koje su osobitosti prošnje prošloga stoljeća? 

Moram napomenuti da se ovaj običaj u kazivanjima teško odvaja od »rakijara« i od zaruka, a ponegdje se jasno javlja kao samostojeći pohod. Običaji rakijara, prošnje i zaruka vremenom su se preslojili i gubi se jasna granica među njima. U prijašnja vremena ovaj običaj obavlja momak s nekim od članova uže obitelji ili momak sam. Darovi su raznoliki, nosila se burma i/ili zaručnički  prsten, bombonjera, zlatan broš ili tko je što pripremio. Tradicijski darovi početkom XX. stoljeća bili su kutija »rozolija«, sada poznatija kao zaručnička kutija – (plišani rubac, novac, zlato, jabuka ponekad sa zadjevenim novcem ili dukatom), ili okićena kotarica (košara)- (boca rakije, jabuka, vezeni rupčić, rojtoška marama i sl.).

Sombor s okolicom ne poznaje »rozoliju«, premda su mladoženjini roditelji u prošnju nosili sličnu kutiju ili kofer obložen svilom iznutra, a okićen ružmarinom i novcem izvana (ruho za mladu – bijelo i crveno, svileni atlaski rupci, boca rakije i tacna sa šest čašica, jabuka sa zabodenim novcem). U Somboru postoji i uzvratno darivanje, kada djevojka daje rupce momku u kutiji ili koferu obloženom svilom i iznutra i izvana (njezine rupce, rupčiće, tri košulje za mladoženju – 1 bijela za vjenčanje, kravata); na njegovom poklopcu iznutra je djevojčina fotografija, a izvana je kofer okićen ružmarinom, asparagusom i slično. Ovaj dar predstavlja zalog da će djevojka poći za momka i predmet hvale momkovoj obitelji. 

Slijedi običaj koji postoji i danas, ali ne u potpunosti. Kako je »dogovor« nekad izgledao? 

Ovaj običaj »dogovor ili rukovanje« je zapravo dogovor o zarukama i o snašinom mirazu. Činjenica je da se zadržao do danas, ali samo pod nazivom dogovor i samo kod pojedinaca. Kod djevojke koja je pristala na udaju, točnije njeni roditelji, dolazili su momkovi roditelji, u novije vrijeme i momak – mladoženja, kako bi se upoznali s »preteljima«, ako se ne znaju. Kod ovog običaja u Subotici i okolici darovi nisu bili obvezni – po želji i prilikama. 

Ali u Somboru ili okolici možemo vidjeti preslojavanje s običajima zaruka i prošnje. Tamo bi svekar i svekrva donosili satensku kutiju s kompletnom opremom za mladenku, rakiju i čašice i zlatan nakit. 

Običaj koji je možda najviše sličan nekadašnjem i koji je i danas ostao u narodu jesu zaruke ili »piće«. Postoji li neka veća razlika između Subotice i Sombora?  

Zaruke, tj. veridba ili »piće«, kako se ovaj običaj nekad zvao, ostao je i do danas, ali ipak ima sitnih razlika. Tada se išlo »zapit divojku«, a danas je jedini naziv za ovaj običaj zaruke, tj. veridba. 

Darovi postaju sve raznovrsniji: rakija sa šest čašica (s kojom se snašu zapije), kutija rozolija ili rokzalija se počela koristiti 1950–tih, a to je bila kartonska kutija obložena svilom bijele, roze ili plave boje u kojoj je mladenkina oprema. Materijal za vjenčano ruho, za crveno ruho, za neko obično ruho, pregača, čarape, donje rublje, rađene papuče, cipele, te svileni i kašmirski rupci, rupčići, rojtoš marama, prsten, a početkom XX. stoljeća i jabuka ukrašena mašnama s privezanim zaručničkim prstenom ili burmom. Ukoliko je bila zima, mladenka je mogla dobiti i kaput i rukavice (npr. kaput sa striganom). Svekrva obvezno donosi tortu na zaruke, a ranije je to bila pogača u slatko.

U Somboru i okolici postoji  specifičan zaručni dar: pleteni slatki kolač, tzv. »kravalj« ili »divojački kolač«, mada je i u Sumboru danas taj kolač najčešće zamijenjen tortom. 

Neki običaji vezani za predsvadbene pohode su izumrli ili su izuzetno rijetki, pa se danas niti ne zna za njih. O čemu je riječ?

Zaista, po svim kazivanjima običaj »pohod zaova« je iskorijenjen. Nekada je mladence u crkvi navijestio svećenik i to tri puta do vjenčanja, i danas se naviješta u nekim župama ali po jednom, ili jako rijetko po tri puta. Nekada su udane zaove pohodile buduću mladenku i dovodile ju u crkvu. Svrha je bila da se mladenka bolje upozna i da se pokaže svijetu. Oni koji su bili u varoši (gradu) više su puta išli na misu, dok su salašari najčešće samo jednom dolazili. 

Još jedan običaj je svrstan u ovu temu predsvadbenog pohoda i darivanja, koji je danas zaista rijedak. Koji je to običaj?

To je isto zanimljiv običaj »nošenje ‘aljina«, koji nisam stavila u ovo predavanje jer nije usko vezan za darivanje. Ovdje je zanimljivo to da je muška strana dolazila po mladenkin štafir, namještaj, odijela i sve što je mladenka imala i što joj je pripremljeno za udaju. Kod bogatijih ljudi za nošenje haljina su znali zvati i svirce (tamburaše). I ovaj je običaj u novije vrijeme nestao, točnije, kada su se počeli nositi veliki regali, ljudi su polako odustajali. Danas je ovaj običaj izuzetno rijedak, mada se još uvijek može čuti nešto slično nekadašnjem »nošenju ‘aljina«. 

Na kraju, možemo li reći da su se svi ovi običaji stopili u jedan ili dva događaja koji i danas prethode svatovima? 

Varijabilnost predsvadbenih sastanaka i darivanja je velika. Vremenom je došlo do selektiranja specifičnih oblika darivanja, te su pojedina tradicijska obilježja opstala do danas i ona predstavljaju markere identiteta podunavskih Hrvata–Bunjevaca. Da, zaruke su postale ključni (često i jedini) predsvadbeni sastanak, u njima dolazi do povezivanja, stapanja i modifikacije različitih tradicijskih elemenata iz više predsvadbenih pohoda. 

Svi ti tradicijski elementi prepoznatljivi su dijelovi identiteta podunavskih Hrvata-Bunjevaca.