Arhiv tekstova

Iako živi i radi u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu prije dvije godine diplomirao povijest i sociologiju, 32-godišnji Mario Bara, podrijetlom iz Stanišića, ostao je vjeran svojem zavičaju. Naime, kao jedan od svojih strukovnih interesa ističe mjesnu povijest podunavskih Hrvata, o čemu svjedoče tekstovi koje je objavljivao u stručnim publikacijama – »Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate« (Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2006.), »Hrvatska seljačka stranka u narodnom preporodu bačkih Hrvata« (Pro tempore, Zagreb, 2006.) i »Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata« (Pro tempore, Zagreb, 2007.) – ali i u »Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, čiji je suradnik od 2005. godine. 

Radi na Institutu za migracije i narodnosti iz Zagreba, kao znanstveni novak.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Hrvati u Bačkoj su, čini se, imali probleme koji su i danas prisutni. Možete li u tom kontekstu povući neke paralele i čemu bi nas taj dio povijesti mogao naučiti?

Dosta se paralela može izvući između tih i današnjih vremena, i može se dosta naučiti. Jedna Radićeva uzrečica glasi: »Dva Hrvata, tri stranke«. Dakle, u tom su razdoblju djelovale različite stranke koje su okupljale Hrvate – Hrvatska seljačka stranka, Bunjevačko-šokačka stranka, Vojvođanska pučka stranka… Zbog razjedinjenosti među mjesnim Hrvatima one su postizale razmjerno slabe rezultate. Iznimka je uspješno djelovanje Bunjevačko-šokačke stranke dvadesetih godina XX. stoljeća, a veći uspjeh HSS ostvaruje tek u godinama pred Drugi svjetski rat. Stranke su djelovale s različitih stanovišta, a sa zaoštravanjem određenih prilika dolazilo je do sukoba među njima. U 30-im godinama zajednički djeluju političari, svećenstvo, kulturni i prosvjetni radnici te uspijevaju organizirati Hrvate u Bačkoj, gdje oni predstavljaju realnu političku snagu i faktor u tadašnjoj državi. Osim toga, tada su gotovo u svim segmentima društvenog života djelovala hrvatska društva. Same političke stranke nisu donijele toliko uspjeha, ako nije bilo oblika kulturno-prosvjetnog djelovanja. 

Naravno da ne možemo svi biti jednoumni. Zato i postoji demokracija. Ali za ovdašnje Hrvate pouka iz povijesti bi bila – uspjeh je u zajedničkom djelovanju. Možda kao blok stranaka, sa zajedničkim rezolucijama. I uz relativno mali broj Hrvata koji je ostao ovdje, to zajedništvo bi dalo zajednici jednu dodatnu snagu u javnom životu. Naravno, problem je i u vanjskim faktorima koji su postojali i prije, tako i danas, poput »bunjevačkog pitanja«.

Na neki način čini se da su veze bačkih Hrvata sa sunarodnjacima, posebice u političkom smislu, u to vrijeme bile jače nego danas. Kako to objašnjavate?

Drukčija su vremena. I danas velik broj Hrvata studira u Zagrebu, postoje uzajamna gostovanja folklornih skupina, ali ondašnji efekti su bili drukčiji. Danas postoji državna granica i Hrvati su po prvi puta od Kraljevine SHS nacionalna manjina. U ono vrijeme nije bilo granice i lakše je bilo ostvariti zajedničko djelovanje, pa i kroz zajedničku političku stranku, konkretno HSS. Danas to, čini se, nije moguće, iako je bilo pokušaja da se na listi HSS-a nađe predstavnik ovdašnjih Hrvata.

Imajući u vidu povijesne prilike, kako vidite odnos današnjih hrvatskih političara prema ovdašnjim Hrvatima?

Mislim da Hrvati u Vojvodini nisu u fokusu hrvatske politike. I prije, ne samo sada zbog aktualne gospodarske krize, Hrvatska je bila usmjerena na druge probleme. Zbog nedavnog rata u Hrvatskoj i problema povratka Srba u Hrvatsku, čini se da se ne želi previše dizati prašina s pojedinim problemima, kao što je primjerice »bunjevačko pitanje«. Jer, kada bi s državne razine došao jedan jasan stav, mislim da bi taj odnos bio drukčiji. Naime, nije isto kada inicijativa dolazi samo s jedne strane, kada su Hrvati ovdje prepušteni sami sebi s vlastitim snagama, ili kada iza njih stoji jaka poruka matične domovine. 

Kao znanstveni novak na Institutu za migracije i narodnosti iz Zagreba čime se trenutačno bavite?

Sada se preusmjeravam na sociologiju, iz koje ću raditi doktorat. Tema će biti vezana za projekt na kojemu sam trenutačno uposlen, a to je utjecaj migracija na regionalni razvoj Hrvatske. Dakle, bavim se temom migracija unutar Hrvatske, te sociologijom etničkih odnosa kako u Hrvatskoj, tako i na širem panonskom području. S druge strane, ono što će cijeloga moga života ostati preokupacija – jest istraživanje mjesne povijesti podunavskih Hrvata. 

Kakve su vam veze sa zavičajem?

Dobre. Sebe smatram vojvođanskim Hrvatom, iako sam podrijetlom iz Dalmacije. Surađujem s ovdašnjim hrvatskim institucijama. Osim rada na »Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, u najavama je mogućnost rada na informativnoj publikaciji vezanoj za Hrvate u Vojvodini, te pisanje članaka za »Godišnjak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata«, koji je u pripremi.