Arhiv tekstova

Punih sedam godina Danko Družijanić uređivao je i vodio večernji Dnevnik želeći nam službeno »Dobru večer«, nakon kojeg bi uslijedile najvažnije vijesti dana u centralnoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije. Iako je prirodom novoga posla, trenutačno, izvan novinarske profesije, novinarstvo ostaje dio njega i vjerojatno će na određeni način to uvijek i biti. Na naš upit rado je pristao razgovarati o vremenu kada je radio na uređivanju Dnevnika.

HR: Čini se kako ste već odabirom škole, zarana bili usmjereni prema svijetu novinarstva i profesiji koja je dobrim dijelom obilježila vašu dosadašnju karijeru?

 

S obzirom kako sam pohađao srednju školu usmjerenog obrazovanja na smjeru suradnik u sredstvima javnog informiranja, popularno zvani novinarski smjer, kako mi je i otac bio novinar, sve je to nekako »vuklo« na tu novinarsku stranu. Istina, postojala je određena dilema oko profiliranijeg usmjerenja, prema filmu, televiziji ili čak glumi, što me je na određeni način dosta privlačilo, ili u drugu krajnost, prema čistoj specijaliziranosti za sportskog novinara. I tako sam ja završio tu srednju školu koja me je trebala usmjeriti prema novinarstvu, ali otišao sam u vojsku, došao je rat i nekako se ta veza s novinarstvom prekinula.

 

HR: No, nije joj puno trebalo da se ponovno »uspostavi« i ponovno vas vrati u svijet novinarstva.

 

Na Pravnom fakultetu u Zagrebu sam studirao na studijama Socijalnog rada i jedan od predavača me je povukao natrag u novinarstvo. Isprva sam počeo s nekim prijevodima s engleskog jezika i njihovom prilagodbom, potom su uslijedile prve reportaže u tiskanim medijima, da bi uskoro i upisao studij novinarstva i usporedo studirao na oba fakulteta. I tako je to krenulo novinarskim vodama, pa sam jednog dana vidio na televiziji poziv za audiciju koji je raspisala Hrvatska televizija za sportske novinare. Bilo je to 1996. godine i ja sam se na audiciji pojavio bez ikakve posebne pripreme, u čistoj želji vidjeti kako sve to izgleda. Čak sam imao i neke veze, koje sam mogao »povlačiti«, no, ništa od toga nisam želio koristiti.

 

HR: Kako je izgledala ta audicija na HTV-u?

 

Imali smo prvo probno snimanje pred kamerom kada se čita neki opći test, pa smo pisali neki sportski test, a potom nas je tadašnji šef Ivan Blažičko intervjuirao u studiju željeći vidjeti kako se ponašamo u razgovoru pred kamerama. Sjećam se kako sam na tom »intervjuu« davao i neke smiješne odgovore, odstupajući od ozbiljnosti kakvu je zahtijevala takva vrsta provjere, ali kada su se pojavili službeni rezultati ispalo je kako sam, skupa s još dva kandidata, prošao na audiciji za koju se bilo prijavilo više od 200 zainteresiranih kandidata.

 

HR: Uspjeli ste u nečemu o čemu maštaju brojni mladi novinari usmjereni na sport, ali ubrzo ste sportsku redakciju zamijenili za informativnu.

 

Počevši raditi u sportskoj redakciji uvidio sam kako to i nije ono što sam ja zamišljao za sebe u novinarstvu. Nekako su mi ishlapile moje mladalačke iluzije i ubrzo sam shvatio kako bih se želio baviti nečim »ozbiljnijim«, nego što su samo razgovori sa sportašima, i obrađivati znatno zahtijevnije društvene teme. U to vrijeme se formirala tzv. »TV mreža«, bio je to projekt umrežavanja lokalnih postaja i tražili su novinare za informativni program. Otišao sam na audiciju i prošao i tamo, te započeo rad u informativno-političkom programu.

 

HR: Sve navedene faze u vašoj karijeri u konačnici su vas i dovele do kamera Dnevnika i mjesta budućeg urednika najgledanije emisije u Hrvatskoj.

 

Bilo je to 2000. godine kada sam dobio poziv od Mirka Galića, tadašnjeg glavnog ravnatelja HTV-a, da mu se javim i nakon razgovora sam upućen na rad u informativnu redakciju. Počeo sam voditi vijesti pod nazivom »Puni krug«, sa Silvanom Menđušić i Ivom Gačić na Drugom programu, sve negdje do veljače 2001. godine, kada su me, slijedom nekih događanja i objektivnih okolnosti (smjene, rodiljsko odsustvo, odlazak) u redakciji Dnevnika, jednog popodneva u 14 sati pozvali i zapitali: »Bil‘ vi to večeras radili?«. Ja sam pristao i to je rezultiralo s gotovo sedam godina mog angažmana u Dnevniku HTV-a.

 

HR: Dnevnik HTV-a je za brojne gledatelje osnovna informativna emisija koju prate tijekom dana i kao takav predstavlja sažetak svega što se u njemu dogodilo. Kako izgleda priprema tog »sažetka« iz obilja informacija koje stižu na urednički desk?

 

Prva priprema Dnevnika započinje na prvom uredničkom kolegiju u deset sati izjutra. Naravno da se određene stvari i teme dogovaraju i nekoliko dana prije, ali se prvotna shema za tu večer započinje dogovarati tada. Prepliću se rubrike: vanjska, unutarnja, gospodarstvo i vrednuju događaji koji bi mogli ući u emisiju, a nakon tog kolegija se dva urednika, jedan kojeg navečer vidite i onaj koji ostaje »nevidljiv«, povuku i počinju smišljati što bi i kako bi sve to trebalo izgledati u finalnoj verziji. Ali sve to se tijekom dana, ovisno o vijestima koje stižu, često i mijenja. U podne se već zna što bi moglo biti, normalno ako nema nekih kasnijih udarnih, tzv. »breaking news«, koje bi zbog svoje važnosti mogle poremetiti dogovoreni slijed. Potom u rano poslijepodne slijedi drugi kolegij na kojemu dolazi do »pretresanja« svega što je stiglo i tada nastaje vaganje važnosti onoga što bi trebalo ući u Dnevnik.

 

HR: Iz gotovih priloga koje vidimo u samoj emisiji vidi se kako je njihova dužina limitirana na minutu i pol ili dvije minute, ali kako se određuje, tijekom obrade, njihova duljina?

 

Uglavnom se radi na prilozima do dvije minute, ali ukoliko je neka tema glavna i njezina važnost traži dužu minutažu, onda su i ti prilozi normalno duži. Najbolji primjer su famozni izvještaji iz Sabora, kada se tijekom sjednica događaju »obračuni« između sukobljenih strana i kada ima više sugovornika na određenu temu. Dnevnik, sam po sebi, uvijek mora trajati svojih 25 minuta i tu nema presedana, iako to ljudi ponekad teško mogu razumijeti. S druge strane, postoje situacije kada tijekom trajanja samoga Dnevnika ima određenih »ubacivanja« izvanrednih reporterskih javljanja s mjesta događaja.

 

HR: Možete li se prisjetiti nekog takvog događaja i izvaredne situacije koja je uvjetovala »pretumbavanje« dogovorene sheme?

 

Kada je počeo američki napad na Afganistan, bio sam desetak minuta prije početka Dnevnika u šminkernici, i tada smo morali promptno reagirati na novonastalu situaciju, jer zbog atraktivnosti situacije jednostavno nismo mogli čekati sljedeću informativnu emisiju. Odmah smo nazvali Tihomira Ladišića, koji se već nalazio tamo i uspjeli osigurati njegovo telefonsko uključenje u emisiju. Slična situacija se dogodila i kada je bio požar na Kornatima. Sat vremena prije Dnevnika smo imali određenu informaciju kako se tamo nešto dogodilo i da ima ozbiljnije ozlijeđenih, za mrtve još nismo znali, i mi smo morali istodobno reagirati i pustiti prvu vijest. Jer udarne vijesti se moraju odmah puštati, dok neke druge vijesti, manjeg značenja, mogu dočekati i emitiranje u posljednjoj informativnoj emisiji toga dana. Posve drugačija je situacija kada do početka Dnevnika planirani prvi prilog nije stigao, primjerice iz Splita, jer ga nisu stigli poslati. I onda dolazi do tog pretumbavanja i slaganja stvari određenom inercijom. Sjećam se jednog takvog Dnevnika kada do samoga početka nisu stigla prva četiri planirana priloga i jednostavno smo morali krenuti s petim prilogom, koji smo u tom trenutku imali. A onda nekad ne možete ni s tim petim, ukoliko se on  veže uz onaj četvrti, i tako to bude, jer Dnevnik je jedan živi organizam.

 

HR: Što je sa situacijama kada imate dvije stvari koje po svojoj važnosti zaslužuju mjesto prvog priloga. Kako se onda rješava mjesto prvenstva emitiranja i tko to u konačnici odlučuje?

 

Tu bude i sporova i napetih situacija kada dolazi do žestokih sukobljavanja. Teško je reći, jer svatko ima drugačiji kriterij i sud o određenoj stvari. Po mom mišljenju, uvijek treba vidjeti što je novija stvar, što ima većeg utjecaja na društvo, dok opet neki detalji mogu u konačnici odlučivati o samoj važnosti. Glede konačne odluke nekoliko puta je dolazilo do situacija kada je odluku morao donijeti glavni urednik informativnog programa, jer se nismo mogli usuglasiti što bi trebalo ići prvo. Dok sam ja radio u Dnevniku takvih slučajeva je bilo samo par, ali ih je ipak bilo.

 

HR: Dnevnik je živa emisija u kojoj se prirodom stvari i događanja ljudi koji rade na njegovoj realizaciji, a ponajviše oni koji su izravno pred kamerama, znaju naći u izuzetno neugodnim momentima prilikom određenih emocionalno–stresnih situacija kojima putem slike s terena trenutačno svjedoče. Jeste li imali takvu situaciju koja je prijetila izbaciti vas iz profesionalne ravnoteže?

 

Zbilja je bilo nekoliko takvih situacija kada smo bili u dilemi hoćemo li objaviti neke snimke koji su zbilja potresni za ljude koji bi to mogli gledati. Onda ih morate i adekvatno najaviti prije njihova puštanja, no, postoje neke stvari koje se nikako ne mogu objaviti, kao što je, primjerice, smrt čovjeka. Kada je obješen Sadam Husein objavili smo snimke do trenutka kada se to dogodilo, a imali smo cijeli snimak njegova pogubljenja. Poslije su nas zbog toga neki zvali i napadali što nismo »pustili sve«, ali određeni kodeks mora postojati. Osobno nisam niti jednom »puknuo« za vrijeme vođenja Dnevnika, iako je bilo vrlo dramatičnih situacija u kojima sam morao zadržati pribranost tijekom voditeljske uloge. Najstrašnije su mi bile situacije izvještavanja o većim obiteljskim tragedijama, kakva je upravo bila ona kada su stradali vatrogasci na Kornatima, a s druge strane sam se bojao da ne zapadnem u patetiku, nastojeći izbjegnuti takve komentare i najave. U takvim situacijama morate zbilja dobro vagati što i kako određene stvari treba na koji način prezentirati javnosti.

 

HR: Svaki Dnevnik se, gotovo uvijek, sastoji od tri faze razvrstane prema uobičajenoj koncepcijskoj shemi. Koja je vama osobno bila najdraža?

Iako će to možda suhoparno zvučati, meni je uvijek bila najdraža ona prva »udarna« faza i mislim kako pravi novinari upravo žive za te jake vijesti poput smjena, uhićenja, događaja koji donose određene obrate u društvu. Mislim kako to čovjeka, ali i samoga gledatelja, najviše ‘povuče’ i zainteresira za gledanje.

 

HR: Konac Dnevnika, opet, daje određenu šaljivu slobodu njegovom voditelju za finalnu opasku ili šaljivi komentar.

 

Kako si tko uzme. Ja sam se uvijek trudio i nastojao ne uzimati previše slobode u tim momentima, jer sam se uvijek držao mišljenja kako je Dnevnik emisija na javnoj televiziji i čovjek mora zadržati određeni dignitet. Ukoliko je nešto bilo doista šaljivo u posljednjem prilogu onda se može nešto nadovezati na tu temu, ali kod ozbiljnijih tema to se nikako ne bi trebalo raditi. Može komentar voditelja, ali odmjeren i na razini ozbiljnosti stvari koja se dogodila. Treba dati svoj pečat, ali isključivo na razini onoga što su gledatelji vidjeli.  

 

HR: Koliko je ljudi aktivno uključeno u realiziranje jednog večernjeg Dnevnika?

 

Jako puno. Uključujući i snimateljske ekipe na terenu, u televizijskim centrima Splita, Rijeke i Osijeka, u Zagrebu nekoliko montaža, brojni tehničari su uključeni u finaliziranje pristiglog materijala, producent, sve u svemu – više od stotinu ljudi sudjeluje u realizaciji jedne emisije. 

 

HR: U kojoj mjeri suvremeni novinar, osobito onaj koji radi u elektroničkim medijima, mora biti posve »in« u gomili informacija koje gotovo svakog trenutka pristižu i na koji način bi trebao »baratati« s njima?

 

Novinar današnjice jednostavno mora biti »in« u svemu što se događa, jer zahvaljujući internetu dostupnost informacija je postala posve normalnom stvari i, primjerice, sada se može sjediti bilo gdje u Hrvatskoj i biti informiran o svemu što se diljem svijeta događa. No, tu se javlja jedan drugi problem, jer se često neke aktualne stvari  i trendovi znaju uzimati bez kritičkih osvrta na njih, dok se, s druge strane, dobre i kvalitetne stvari provjerenih vrijednosti ne uzimaju, jer se takav način smatra konzervativnijim pristupom. Zbog toga se i događaju svojevrsne eskalacije od pretjerano konzervativnog do posve modernog »trendovskog« pristupa tretmanu pojedinih informacija.

 

HR: Utječe li sve ovo, uz posve drukčije pristupe prezentiranja informativnih sadržaja drugih televizijskih kuća u Hrvatskoj, i na sve veću raspodijeljenost »kolača gledanosti«?

 

Druge televizijske kuće u Hrvatskoj su odlučile napraviti drugačiji koncept i bazirati se logikom vlastite poslovne koncepcije, ponajviše na mlađu publiku i sukladno takvoj orijentaciji i uspjele odvući jedan dio te publike u svoj udio gledanosti. Tako je i Dnevnik, dijelom malo »tromije« prihvaćao ovaj novi trend i posljednjih godina bivao pogođen ovim mehanizmom, ali je opet i dobro što nije prihvatio a priori ovakvu utakmicu pošto poto »nabijanja« novih trendova, uzimanja i »žutog sadržaja« u svom programu, a sve u cilju postizanja veće gledanosti.

HR: Koji je Dnevnik bio najgledaniji za vrijeme vašeg aktivnog sudjelovanja u njegovom kre-iranju? 

 

Bila je to jedna subota, kada je kraj Osijeka otkrivena ptica zaražena ptičjom gripom. Te subote je bila zabilježena 40 postotna gledanost Dnevnika u kojemu je to ekskluzivno objavljeno. U biti, svi Dnevnici koji idu vikendom, a posebice nedjeljom navečer imaju vrlo veliku gledanost, jer je to posve logično zbog činjenice kako je u pitanju večer prije početka novog radnog tjedna i veliki broj ljudi želi u njega zakoračiti barem djelomice informiran.

 

HR: A tko vam je bio najveći konkurent, točnije »otimač gledanosti«?

 

Najveći pad gledanosti Dnevnika imali smo zahvaljujući našem Drugom programu kada bi se u istom terminu poklapali izravni prijenosi velikih sportskih događanja, osobito nogometnih susreta hrvatske nogometne reprezentacije.

 

HR: Već izvjesno vrijeme vaša profesionalna karijera je izašla iz okvira novinarstva i bavite se poslom koji samo jednim dijelom možda ima dodira sa »zanatom« koji je duboko ukorijenjen u vama. Jeste li se navikli živjeti bez »Dnevnika«?

 

Raditi Dnevnik je zbilja vrlo zahtijevan posao zbog golemog broja raznovrsnih informacija s kojima morate biti, prirodom posla, okruženi tijekom cijeloga dana pa se često i sutradan još prenose vašim mislima. A kada sam uređivao Dnevnik tri dana uzastopno, toga dana bih već osjećao zbilja veliki psihički zamor, pa je sve to pomalo i utjecalo na moju odluku o promjeni zanimanja. U biti, još davno je Sir Winston Churchill lijepo rekao kako je novinarstvo najljepša profesija ukoliko se na vrijeme ostavi! 

 

HR: Hoćete li se jednom vratiti u novinarstvo?

 

Vjerujem kako je to realna mogućnost, ali u ovom trenutku još ne mogu reći kada i na koji način, ali tko je jednom ušao u to malo dublje, uvijek ostaje vezan i »navučen« na taj milje.