Arhiv tekstova

Vodeći pjesnik hrvatskoga realizma, ujedno i najmarkantnija pojava u hrvatskome pjesništvu 19. stoljeća svakako jest Silvije Strahimir Kranjčević. Rođen je Senju 1865. godine. Pučku školu i gimnaziju polazio je u rodnom gradu, ali zbog svoje buntovne naravi nije uspio maturirati. Tijekom 1883. godine učenik je senjske bogoslovije koju ubrzo napušta jer odlazi u Rim gdje se, kao student teologije Collegiuma Germanico-Hungaricum, želi pripremiti za svećeničko zvanje. Nakon šest mjeseci napušta Rim i odlazi u Zagreb, ondje upisuje jednogodišnji učiteljski tečaj. Nakon završenog školovanja ne uspijeva naći namještenje u Hrvatskoj te odlazi u Bosnu gdje kao učitelj trgovačkih škola predaje u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu. Godine 1898. vjenčao se s Elom Kašaj, a šest godina kasnije rodila mu se kći Višnja. Bio je urednik sarajevskog polumjesečnika »Nada« (1895.-1903.), član Hrvatskog književnog-pedagoškog zbora te suradnik »Vienca«, »Hrvatske vile« i »Slobode«. Umro je u Sarajevu 1908. godine.

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je  pomoću biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi – o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje koje je trpjela njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona pro-izlazi iz nesklada svijeta u kojemu i završava.

Stihove je počeo pisati u ranoj mladosti, ili kako sam Kranjčević u svojoj autobiografiji kaže, prije petnaeste godine. Svojom prvom tiskanom pjesmom »Zavjet« objavljenoj u časopisu »Hrvatska vila« 1883., odnosno borbenošću i rodoljubljem koje je ona izražavala, oduševio je pravaše Harambašićeva kruga koji su posve nepoznatog pjesnika dočekani oduševljeno i proročanski: »Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!«. Zbirkama »Bugarkinje« (1885.) i »Izabrane pjesme« (1898.) Kranjčević se predstavlja kao pjesnik prorok koji rodoljubni zanos uobličuje u odnosu na svoju osobnost. U Kranjčevićevu se stvaralaštvu isprepliće biblijska tradicija i Darwinova teorija evolucije. Njegov će pjesnički put punih dvadeset i pet godina, od »Zavjeta« 1883. do »Kristove slike« objavljene u »Savremeniku« 1908. godine teći crtom koju definiraju tri uporišne točke: domovina – čovjek – svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.