Arhiv tekstova

Na književnoj večeri Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, koja je održana u sklopu ovogodišnje Dužijance, predstavljena je knjiga »Dužijanca u srcu« mons. Stjepana Beretića, subotičkog katedralnog župnika. Knjiga u prvom dijelu sadrži njegove propovijedi, te pozdrave i zahvale gostiju Dužijance. U drugom dijelu knjige nalaze se sačuvane propovijedi gostiju na Dužijancama, za koje je mons. Beretić smatrao da se uklapaju u ovu knjigu, kao i izjave  gostiju o Dužijanci. U trećem dijelu knjige je popis svih voditelja, bandašica i bandaša, te propovjednika od 1985. do 2008. godine, koji su govorili na Dužijanci. Osim svoje dužnosti katedralnog župnika u Subotici, mons. Beretić je dugogodišnji urednik kalendara »Subotička Danica« i vjerni suradnik mjesečnika »Zvonik«. Do sada je objavio dva izdanja molitvenika »Slava Božja«, knjigu »Božji prijatelji s nama na putu«, prijevod knjižice »Terezija Avilska«. 

Nova, treća knjiga mons. Beretića bila je povod za razgovor. 

Knjiga je posvećena Dužijanci u kojoj spominjete kako ste i Vi sami bili dio risa i dužijance. Kako Vi doživljavate Dužijancu?

Kao dječak sam zaista bio u žetvi s mojim roditeljima. Bilo mi je tada 9 ili 10 godina. S obzirom na moju dob, meni je dopalo samo bacanje uža. Donosio sam vodu mome ocu i mami. Sjećam se i danas strnjike i izgrebane kože. Na njivi i nije bilo tako strašno, kao navečer kad sam trebao oprati noge.

Dužijanca je za mene bilo ono slavlje, koje su priredili moji roditelji na kraju žetve, u dvorištu naše kuće u Somboru. Vijenac od klasova, voda, ručak, zajednička molitva. Za dužijancu u crkvi nisam niti znao. Bilo mi je 12-13 godina kad sam prvi put vidio Dužijancu u Somboru. Dužijancu doživljavam kao svetkovinu zahvalnoga srca.  

Vaše propovijedi sa subotnje Svečane večernje mise su često puta dirnule sve nazočne, je li to razlog da ste ih stavili u ovu knjigu? 

Kad trebam govoriti na Dužijanci, sav se dadem u pripravu propovijedi i uvijek se trudim da tada iznesem najljepše što mogu. Možda se upravo to dopalo sudionicima slavlja. Ono što na Dužijanci izgovorim, proživljavam, promišljam i iskreno iznosim u propovijedi. 

U sklopu knjige objavljene su i poneke propovijedi biskupa gostiju. Ima li neka propovijed koja je Vama posebno draga? 

Najdraža mi je zapravo propovijed subotičkog župnika Andrije Anišića, a draga mi je i propovijed mog profesora Bonaventure Dude, kao i riječi blagopokojnog kardinala Kuharića.

Postoji li neka Dužijanca koja je Vašem srcu osobito draga ili po nečemu posebna? 

To je bila Dužijanca s kardinalom Kuharićem 1990. godine i ona 1999. godine s kardinalom Bozanićem. Posebno me obradovao i biskup hvarsko-viško-brački Slobodan Štambuk. 

Kako je bilo rečeno na samoj književnoj večeri, ova knjiga je označila i početak proslave 100. obljetnice Dužijance, koju na ovaj način obilježava Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«. Možemo li reći da je ova knjiga svojevrstan doprinos vrijednostima kršćanske etike kao i identitetu našega čovjeka?  

To bi možda bila previsoka ocjena. Zato bih takvu ocjenu prepustio čitateljima. U svakom slučaju, knjiga je svjedočanstvo za moje doživljavanje Dužijance. Tko je slušao moje propovijedi, znade da sam ljepotu svojih propovijedi postigao mislima i stihovima najvrsnijih pjesnika i mislilaca, napose Svetim pismom. Ovom knjigom bih želio posvjedočiti koliko je naša vjera lijepa u svojoj inkulturaciji. Tko je gledao Dužijancu kao promatrač, morao je vidjeti i doživjeti koliko su naši vjernici srasli s tom svetkovinom.   

Volio bih kad bih svojom knjigom mogao doprinijeti još dubljem doživljaju Dužijance, kao svetkovine zahvale za žetvu. Dužijanca uvijek budi radost, nadu, ljubav i slogu. Zato i naši sugrađani koji nisu katolici, nisu bunjevački Hrvati, nisu Bunjevci, vole reći da je dužijanca zajednička svetkovina svih Subotičana.