Arhiv tekstova

Rođen u Bačkom Monoštoru 23. kolovoza 1919. godine Stipan Mrvičin je rano ostao bez roditeljske skrbi. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Somboru. Već u pionirskim danima u Nogometnom klubu Sokol pokazao je izuzetnu nadarenost među vratnicama, a poput svih vršnjaka s kojima je trenirao, sanjao je kako će jednoga dana obući majicu slavnog SAK-a (Somborski atletski klub). Snovi su mu se brzo ostvarili, na gol prve ekipe SAK-a stao je s nepunih 15 godina i već u prvoj natjecateljskoj sezoni bio je jedan od najboljih vratara u somborskom podsavezu. Slijedi prijelazak u Sent Ivan, gdje je upoznao i buduću suprugu Anđeliju Kolarski, te godina i pol igranja za Prištinu u vrijeme služenja vojnog roka. Nakon zarobljavanja i dvije godine boravka u logoru u Rusiji, vraća se u Sent Ivan, ponovno staje na gol somborskog SAK-a, koji se natjecao u drugoj mađarskoj ligi. Odmah po oslobođenju i dolasku kolonista Sent Ivan mijenja naziv u Prigrevica i tu se osniva NK »Bratstvo«. Konačno, u ožujku 1947. godine, skupa sa suprugom i dvije kćerke, Sonjom, rođenom 1943. i Ružicom, rođenom 1946. godine, konačno se preseljava u Sontu. Vremenom među suseljanima postaje jako omiljen, a kad netko u Sonti kaže »čika-Stipa«, jasno je da se to može odnositi samo na Stipana Mrvičina.

Kako je došlo do vašeg prelaska u redove Dinama iz Sonte?

U Sonti je tada djelovao Nogometni klub Slavija, koji je slovio za dobru ekipu. Slavija se natjecala u bačkoj zoni i vojvođanskoj ligi. Dvoumio sam se glede prelaska, u isto vrijeme najozbiljnije su me zvali i u somborski Radnički. Prevladala je želja moje supruge da živimo u mirnijoj sredini. Po tadašnjem pravilniku prigodom prelaska iz kluba u klub igrač bi pauzirao šest mjeseci. Kako bi se ova pauza izbjegla, NK Slavija je ugašena, a u isto vrijeme formiran je NK Dinamo, koji i danas nosi to ime. 

Vaša epizoda sa zagrebačkim Dinamom završena je neuspješno. Zbog čega?

U to vrijeme igralo se puno prijateljskih utakmica s jakim klubovima. Jednu od njih gledali su ljudi koji su me preporučili zagrebačkom Dinamu, u kojemu je tada branio slavni Urh, a igrao Welfl. Uslijedio je poziv Zagrepčana na dvotjedni pokus. Zadovoljio sam ukuse stručnjaka, potpisao ugovor, međutim, nije mi se posrećilo. Supruga je bila protiv preseljenja u Zagreb, iz Sonte joj se nije išlo. Ja, opet, nisam htio ostavljati obitelj i tako sam upropastio najveću priliku u svojoj nogometnoj karijeri.

Od aktivnog igranja odvojila vas je teška ozljeda. Kako je došlo do nje?

Teško sam ozlijeđen 1952. godine u Bačkom Monoštoru, gdje je Dinamo gostovao u natjecanju za Kup maršala Tita. Utakmicu je gledalo cijelo selo. Ljudi, žene, djeca, skandirali su »izdajica Pula« (op.aut. nadimak Stipana Mrvičina). Domaćini su na mene kidisali prljavo od prve minute. U jednom momentu u visokom skoku sam uhvatio loptu i pao na tlo. Protivnički igrač Biskup »pao« je na mene, s kopačkama je punom silinom ušao u moje poprsje. Slomio mi je ključnu kost i tri rebra, koja su mi probila plućno krilo. Oporavak je bio težak i dugotrajan. Jedno vrijeme život mi je, bukvalno, visio o koncu. Mnogi su tada govorili o namjernom ozljeđivanju, no, moj sportski duh nije mi dopuštao takav rezon. Kasnije, za vrijeme ležanja u bolnicama u Somboru i Novom Sadu, film spornoga faula vrtio mi se u mislima na tisuće puta. Sagledavajući svaki moment, svaki potez, postajao sam i ja sve ubjeđeniji da je bila riječ o namjeri. 

Stariji Sonćani govore o vratarskoj školi Mrvičin. Koliko je vaš stil obrane imao utjecaja na kasnije vratare sonćanskog Dinama?

Vratari Dinama bili su prepoznatljivi upravo po nekakvom mojem stilu obrana. Uvijek sam nastojao prenijeti znanje drugima. Svakom treneru rado sam pomagao u radu s vratarima. Sve ono što sam u svojoj dugačkoj karijeri naučio, osobito od mađarskih trenera i od trenera zagrebačkog Dinama, bilo bi bezvrijedno ukoliko to ne bih prenio drugima. Moj izravni nasljednik u »jedinici« Kokica, potom Žarak iz Sombora, Mića, Lukač, Marton, pa i neki mlađi Dinamovi su vratari kojih se sjećaju mnoge generacije.

Imate i svoj kutak u Muzeju sporta Općine Apatin? 

U svojoj dugoj karijeri aktivnog sportaša, a nakon ozljede i dugogodišnjeg sportskog radnika, dobio sam mnoga priznanja. Najdraže su mi plakete Nogometnog saveza Jugoslavije i Sportskog saveza Vojvodine. Osim njih imam još desetak plaketa i odista veliki broj zahvalnica i diploma. Najveći dio čuvam u svojoj osobnoj zbirci, a dio »najtežih« pohranjen je u jednom odjelu Muzeja sporta Općine Apatin. Iskreno, iznenadio sam se kad su me posjetili djelatnici općinskog Sportskog saveza i izložili mi ideju za stalni javni postav mojih najznačajnijih priznanja u okviru dijela koji se odnosi na sport Sonte, ali, priznaću, to mi je i jako godilo.

Kako danas provodite umirovljeničke dane u Apatinu?

Poslije smrti supruge ostao sam usamljen u kući u Sonti. Spoznaja da sam nakon tolikih godina zajedničkog života ostao bez u svakom momentu svog najvećeg oslonca, nije mi dala mira. Znam da nisam bio idealan suprug, bilo je u mom životu i bećarenja i... znate kako kažu, nisam ostao dužan ni tamburašima ni birtašima. Moja Anđelija, ili svima znana po nadimku Mica, prelazila je preko svih mojih gafova i slobodno mogu reći, ona je naš brak i očuvala. Prodao sam kuću u Sonti i preselio se u Apatin kod kćerke Ružice. Tu sam stekao nove prijatelje, a dosta vremena provedem i u šetnji pokraj Dunava. No, uz sve uvažavanje novih, ne zaboravljam ni moje stare pajtaše iz Sonte, kojih je sve manje, tako da ih često obiđem i skupa s njima prisjetim se svega onoga što nas je čitavog života vezalo.