Arhiv tekstova

Zanimljiv prizor pravog vojvođanskog salaša – avlija puna domaćih životinja i kuća puna ljudi, ambijent je u kojem su nas na salašu dočekali Pero i Ruža Lulić. Ova mnogobrojna obitelj s jedanaestero djece jedna je od rijetkih mladih obitelji koja živi na Hrvatskom Majuru pokraj Subotice. Zbog toga je i njihova životna priča posebice zanimljiva. 

Njihova su imena dospjela u javnost kada je, saznavši za teške uvjete života ove obitelji, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, a na inicijativu tadašnje predsjednice Dobrotvorne udruge »Amor Vincit« Jelene Borković, odlučio izgradnjom i opremanjem kupaonice pomoći Lulićima. Kupaonica je uz prigodnu svečanost »otvorena« 17. srpnja, na dan proslave 19. obljetnice DSHV-a.  

Otac Pero podrijetlo vodi s Pačirskog puta, a salaš na Hrvatskom Majuru, koji su njegovi roditelji kupili, naslijedio je i na njemu živi od 1975. godine. Ni on niti supruga nisu uposleni, bave se zemljoradnjom i seoskim poslovima i tako prehranjuju svoju mnogobrojnu obitelj. Najstarija je Slavica (19), pa Marinko (18), Marina (15), Slavko (13), Marko (12), Anica (9), Snežana (8), Blaženka (6), Tomislav (4), Katarina (2) i Dejan, koji ima 8 mjeseci. Njih četvero idu u Osnovnu školu »Ivan Milutinović« u Maloj Bosni i nastavu pohađaju na hrvatskom jeziku. Marko je do sada išao u srpski odjel, ali sada od petog razreda kreće u hrvatski. Marina je trenutačno jedini srednjoškolac u obitelji i pohađa srednju Ekonomsku školu »Bosa Milićević« u Subotici. Djeca ljeti, i kada je lijepo vrijeme, u školu sa salaša idu pješice ili biciklom, a zimi i kada je vrijeme loše ostaju kod bake u Maloj Bosni ili ih roditelji prevoze do škole. Stariji brat Marinko je uposlen, a sestra Slavica povremeno radi. Djeca koja idu u hrvatske odjele knjige dobivaju besplatno, a pribor potreban za rad moraju osigurati roditelji. 

»U seoskim poslovima svi pomažu, vlada sloga i sve se rješava dogovorom«, kaže otac Pero. Starija djeca pomažu ocu oko poslova na njivi, a mlađa djeca pomažu u poslovima oko kuće i u kući. Majka obitelji Ruža ne žali se na poslove koje ima oko kuće i djece. Po njezinim riječima, svi joj pomažu oko kućanskih poslova i tako sve uspijeva postići, jer samo sloga i dobra volja rješavaju sve muke. Kada smo ih upitali je li život na salašu težak, dobili smo zanimljiv odgovor: »Život na salašu ima svojih prednosti i mana, ali samo ono što je Bog stvorio opstaje. Zemlja nas je uvijek hranila i od nje se ne bi trebalo udaljavati. Tehnika je prolazna i da se iscrpjeti, a ono  što je Bog stvorio može uništiti samo čovjek svojim nemarom i neradom.« 

Na pitanje je li im sada s kupaonicom lakše, mama Ruža kaže: »Naravno da je puno lakše nego ranije, jer sada ne moram svaku večer grijati vodu na štednjaku. To je velika ušteda vremena.« A na pitanje bi li napustili salaš, ona odgovara: »Za sada ne bismo napuštali salaš, jer smo navikli na ovaj život. Budući da nismo uposleni ne bismo niti imali uvjete za život u gradu, a povrh svega bilo bi nam jako čudno. Djeci bi vjerojatno bilo lakše radi putovanja, ali naš način života prilagođen je salašu i našim mogućnostima.« 

U sumrak napuštano ovaj zanim-ljivi vojvođanski salaš i brojnu obitelj koja na njemu živi, uz osjećaj divljenja prema načinu života kojim se čuva tradicija i zahvaljujući čemu niti salaši ne odlaze u zaborav.