Arhiv tekstova

Dr. sc. Vlatko Rukavina nedavno je objavio i promovirao svoju najnoviju knjigu pod naslovom »Šri Lanka – zemlja koja se voli više od drugih« i ta nam knjiga otkriva ovaj malo poznati dio svijeta koji starije generacije pamte kao Cejlon, a svi ga najviše pamtimo po Sirimavo Bandaranaike, udovici premijera Šri Lanke ubijenoga u atentatu 1959. godine, koja je postala prva žena premijer u svijetu. 

Zahvaljujući ovoj zanimljivoj knjizi saznali smo kako je Šri Lanka otok koji se nalazi južno od Indijskog poluotoka, iznad Ekvatora, dragulj Indijskog oceana i mjesto na kojemu se Istok susreće s kršćanstvom i ostalim religijama, a brojni narodi i došljaci, među kojima i Marko Polo, davali su mu različita imena, čak 80, a sva su značila isto – Šri Lanka, ili u prijevodu Rajski otok. Predstavljanje nove knjige našeg Srijemca, koji od 1993. godine živi u Zagrebu, iskoristilo smo za ovaj razgovor, jer je dr. sc. Vlatko Rukavina nedvojbeno čovjek koji je ostavio dubok, neizbrisiv trag u novijoj povijesti Srijema.  

 

HR: Unatoč činjenici da ste rođeni u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) sebe smatrate Srijemcem, Zemuncem. Odakle su zapravo Rukavine podrijetlom?

 

Rukavine potječu iz Lavova, tadašnje južne Poljske, a danas zapadne Ukrajine, a ime Rukavina dobili su po širokim rukavima svojih odora. Na čelu sa svojim knezom Vladimirom Vladimirovićem došli su na Bunu u okolicu Mostara, a zatim su se, bježeći od Turaka 1460. godine, naselili u Senjsko-primorskoj županiji (Senj, Brinje, Sveti Juraj), da bi se 1701. godine skrasili u Srijemu. Iz moje loze je izvjesni Juraj Rukavina, tadašnji kandidat za bana i bliski suradnik bana Josipa Jelačića, a nakon poraza Turaka kod Slankamena i Petrovaradina spominje se i časnik Nikola Rukavina, moj daleki predak koji je službovao kod princa Eugena Savojskog i ostao u Petrovaradinskoj pukovniji. 

Moj pradjed Josip rođen je oko 1850. godine i nakon velike epidemije španjolske groznice ostao siroče. Nakon izlaska iz mitrovačke bolnice za tutora i zastupnika određen mu je svećenik Stipan Jurčić iz Novog Slankamena. Kasnije je oženio moju prabaku Jagu, rođenu Glavaš, i s njom imao pet sinova: Andriju, Josipa (mog djeda), Mišu, Ivu i Matu te dvije kćeri: Mariju i Anu. Budući da je taj moj pradjed Josip imao 50 jutara zemlje većina djece je ostala na zemlji i bavila se poljoprivredom, a s obzirom na činjenicu da je jedan njegov sin, moj djed Josip, bio odličan učenik, učitelj je predložio pradjedu da ga školuje, što je ovaj i učinio. Tako je moj djed završio realnu gimnaziju u Vinkovcima, a višu pravnu školu u Novom Sadu i postao prvi općinski bilježnik u Petrovaradinu. Imao je jednog sina, mog oca Stjepana, koji je rođen 1904. u Petrovaradinu, a umro 1989. godine. Otac je bio obrtnik, radio je u Zagrebu, Zemunu, Velikom Bečkereku, gdje je upoznao i oženio se mojom majkom Ljubinkom Vitom. Bio je dugogodišnji  član Hrvatske seljačke stranke, a u Velikom Bečkereku je obnašao i dužnost povjerenika HSS-a za Srijem i Banat. Otac je bio osobni prijatelj Vladka Mačeka, koji je često dolazio u našu kuću, a i ime sam dobio upravo po njemu.

 

HR: Osim što ste poznati i priznati gospodarstvenik i što ste ostvarili velike rezultate u znanstveno-istraživačkom radu, aktivno ste sudjelovali i u kulturnom i sportskom životu svoga grada, a nakon preseljenja u Zagreb objavili ste i pet knjiga koje se bave poviješću Srijema i Zemuna. Što je nagnalo jednog znanstvenika, bio-tehnologa da se bavi i poviješću?

 

Premda nisam povjesničar napisao sam te publicističke knjige kao zaljubljenik u svoj Srijem i Zemun, jer je to jednostavno netko morao uraditi, a kako to drugi nisu htjeli ili smjeli napraviti – morao sam to učiniti sam. Naime, događaji u bivšoj Jugoslaviji posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, posebno u mome multietničkom i multikulturološkom Srijemu, toliko su me pogodili da se u meni nakupila golema količina prigušenih emocija koje su negdje morale izbiti na površinu. Mnogi su mi rekli čitajući te moje knjige kako odišu emocijama, hrvatskim buntom i neprikrivenim ponosom što sam pripadnik hrvatskog etnikuma, a to mi je doista veliki kompliment. Osim toga cilj mi je bio ostaviti dokumente vremena u kojem smo stvarali, a ne rušili. 

 

HR: Osnovali ste i bili prvim predsjednikom Udruge Zemu-naca u Zagrebu i Zajednice Hrvata u Zemunu, a utemeljili ste i Knjižnicu i čitaonicu Ilija Okrugić u Zemunu te inicirali znanstvene skupove Dani Ilije Okrugića, također održane u Zemunu? 

 

Kao što sam već rekao u odgovoru na prethodno pitanje sve je to rezultat moje beskrajne ljubavi prema zavičaju, prema mom gradu u kojem sam proveo gotovo cijeli svoj radni vijek, djetinjstvo i mladost, najljepše godine svoga života, ali i velike želje da očuvamo našu bogatu kulturnu baštinu, našu tradiciju, jer je Srijem čvrsto utkan u hrvatsko povijesno tkivo i sa svojom vjerskom i kulturnom baštinom oduvijek je pripadao zapadnom civilizacijskom krugu. Primjerice, Zemun je imao svoju knjižnicu još davne 1861. godine, kada je tadašnji sabornik Mato Ivić osnovao prvu ratarsku knjižnicu. Ona je poslije prerasla u kulturno društvo »Odjek«, a to se društvo 1925. godine ujedinjuje s »Rodoljubom« u KUD »Tomislav«, koji je aktivno radio i stvarao sve do 1944. godine. Dakle, mi smo teškom mukom, uz velike napore, poslije punih 60 godina ponovno obnovili jednu značajnu hrvatsku instituciju u Zemunu. Ne znam trebam li uopće podsjećati da je Zemun stari hrvatski grad u kojem su Hrvati živjeli još od sedmog stoljeća, te da je prije Prvog svjetskog rata u tom gradu živjelo 70 posto Hrvata, a danas su svedeni na razinu manjinskog naroda, ima ih oko 5 posto.  

Te naše zavičajne udruge danas su mjesto zajedničkog susreta s našom kulturom i bogatom višestoljetnom tradicijom, a nastale su jer smo svjesni činjenice da su naša sadašnjost i budućnost neraskidivo isprepletani s našom prošlošću te da čuvanjem te naše prošlosti čuvamo i trasiramo našu budućnost.