Arhiv tekstova

Na samom uglu ulica Ive Lole Ribara i Štrosmajerove u malenom selu Bačkom Bregu, odnosno Beregu, stoji rodna kuća velikog hrvatskog književnika Ante Jakšića. Berežani ne zaboravljaju svoje velikane te su Anti u spomen 4. srpnja 2004. godine na ovu kuću postavili spomen ploču na kojoj je lik književnika s natpisom: »U ovoj kući je rođen književnik Ante Jakšić«. 

Berežani nisu zaboravili ni svog vrsnog violinista Miku Ivoševa Kuzmu, te su njemu u spomen u središtu sela podigli ljetnu pozornicu i spomenik u prirodnoj veličini i čak, njemu u spomen, svake godine organiziraju festival tambure »Mikini dani«. Nažalost, danas Mikin spomenik ne stoji na pozornici gdje mu je prvotno bilo mjesto, već leži nepopravljivo slomljen u jednoj tamnoj šupi Doma kulture. Nekom je, eto, i taj betonski spomenik smetao te ga je prije nekoliko godina srušio i izlomio. Spomen ploča na rodnoj kući Ante Jakšića doduše još uvijek stoji na istom mjestu gdje je prije pet godina postavljena i izgleda da nikome ne smeta. Nitko je nije takao, nitko srušio, ali se ruši kuća, urušavaju se krov i zidovi na koje je postavljena spomen ploča. U vrijeme kada je postavljana u kući je živjela starija žena, koja je nedugo potom preminula, a kuća ostala prazna, u korovu, posjeti je tek po koji vrapčić. Sudbina je to mnogih kuća u ovome selu. Ostaju prazne, bez nasljednika, bez nekoga tko bi je održavao. Cijene ovih kuća su niske – bescijenje je, ali nitko da ih kupi. HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević« je jedina udruga u selu koja želi da se ime Ante Jakšića ne zaboravi, stoga su i spomen ploču postavili s puno žara i želje da ova kuća jednoga dana postane etno muzej – šokačka kuća u kojoj bi se čuvale stvari već pomalo zaboravljene i uspomene na Antu Jakšića. Pomoć je tražena na mnogim stranama, podrška odasvud – pomoć niotkud. Kuća i dalje tužno stoji u korovu, dok je gotovo proždrljivo nagriza zub vremena.

Školovanje 

Ante Jakšića

 

Ante Jakšić je jedan od najvećih hrvatskih šokačkih pjesnika, no ipak je skoro zaboravljen. Rođen je 22. travnja 1912. godine, a u svom rodnom selu je proveo djetinjstvo. Učio je bravarski zanat koji brzo napušta i polazi u sjemenište, koje je u Baču otvorio subotički biskup Lajčo Budanović. Tamo su se đaci spremali i učili, a privatno su polagali u državnoj gimnaziji u Subotici. Ante je privatno položio četiri razreda gimnazije, a peti i šesti razred gimnazije je pohađao u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti, koju su vodili isusovci u Travniku. Sedmi i osmi razred gimnazije s velikom maturom završio je u Somboru 1932. godine. Na Filozofski fakultet u Zagrebu upisuje se 1933. godine i diplomira na studiju jugoslavenske književnosti 1937. U Zagrebu je položio i profesorski državni ispit. Do mirovine djeluje u prosvjeti u Subotici, Travniku, Tuzli, Osijeku, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim mjestima.

 

Književni rad

 

Ante se pokraj prosvjetiteljskog bavio i književnim radom. Pisanom je riječju obogatio kulturno područje svojega naroda, a njegov cjelokupni rad je prožet dubokom kršćanskom inspiracijom. Pjesme je počeo pisati vrlo rano, još u osnovnoj školi, a prve pjesme su mu objavljene u travničkom gimnazijskom listu »Travničko smilje«. U hrvatsku književnu javnost stupa objavljivanjem svojih stihova pod naslovom »Kišna pjesma« u zagrebačkom časopisu »Mladost«. Surađiovao je u veoma mnogo časopisa između dva rata, a poslije Drugog svjetskog rata je objavljivao samo u onim časopisima čiji su urednici htjeli primiti njegovu suradnju, jer mnogima zbog svoje sklonosti prema kršćanskom stihu nije bio »podoban«. Objavio je dvanaest zbirki pjesama, većinu u sopstvenoj nakladi od skromne profesorske plaće, a tek kasnije zbirke su mu objavili i neki naši izdavači. U »Subotičkim novinama« od 21. veljače do 4. travnja 1941. godine izlazi njegova epska pjesma »Marin i Stana«, a ovo djelo nikada nije objavljeno u cijelosti zbog početka rata. Njegov roman »Šana se udaje« je dramatiziran i igran na mnogim scenama. Jedan je od rijetkih koji je u hrvatskoj književnosti napisao čak pet sonetnih vijenaca. Napisao je nekoliko romana i pripovijetki.

 

Antine nesreće

 

Pišući o ovom književniku u »Subotičkoj Danici« iz 1998. godine Bela Gabrić navodi: »Ante Jakšić ima mnogo pjesama u pojedinim međuratnim i poslijeratnim časopisima ili u rukopisu. Zato možemo reći da spada među najplodnije naše pjesnike u Bačkoj i jedan je od najplodnijih književnika uopće u hrvatskoj književnosti. Ali, njega su u pjesničkom stvaralaštvu pratile dvije nesreće zbog kojih je mnogo patio. Prva njegova nesreća je u tome da su, zbog raznih organizacionih propusta i razloga, Jakšićeve zbirke pjesama veoma malo poznate među Šokcima i Bunjevcima, a časopisi, u kojima su njegove pjesme objavljivane, sasvim su nepoznati u Bačkoj. Druga Antina nesreća je u tome da nikada nije bio dovoljno cijenjen od takozvanih ‘stručnih kritičara’ u Hrvatskoj. U tome su izuzetak časopisi ‘Marulić’ u Zagrebu, ‘Crkva u svijetu’ i ‘Marija’ u Splitu i sva naša izdanja u Subotici.«

Izgleda da Antu nesreća zaborava prati i danas, osobito u krajevima iz kojih potječe, koje je s ljubavlju utkao u svoje stihove i u koje se vratio po njegovoj posljednjoj želji, te danas njegovo tijelo počiva u voljenoj bereškoj zemlji, na mjesnom groblju. Preminuo je 30. studenoga 1987., a pokopan je 4. prosinca uz najveće počasti, ispraćen od prijatelja i njegovih voljenih Berežana. Pogrebne obrede je vodio tadašnji subotički biskup Matija Zvekanović. 

Ante Jakšić se rado u svojim stihovima prisjećao djetinjstva i svoje rodne kuće, koja je izgleda na izdahu. O tome govore i ovi njegovi stihovi iz posljednje zbirke »Prema drugoj obali«:

 

U ovim niskim kućama, od starosti pognutih streha,

Gdje lisnati dudovi noću dugo čuvaju straže,

Sve je blistalo nekad od našeg djetinjeg smijeha,

Od vedrih pjesama, koje prostranstva sunčana traže...

 

Danas je vedre pjesme zamjenila tišina i tuga, a Jakšićev stih se veoma rijetko čuje u bačkih Hrvata. Zagreb mu je dao ulicu, Bereg spomen ploču na rodnoj kući koja nestaje.