Arhiv tekstova

Prošloga se tjedna još jedna subotička grupa mladih vratila s Hodočašća mira i povjerenja na Zemlji, kojeg organizira ekumenska zajednica braće u Taizéu. Osim hodočasnika iz Subotice, u Taizéu je toga tjedna iz Srbije bila još i grupa iz Srijemske Mitrovice, te su oni, skupa s hodočasnicima iz mnogih europskih zemalja, ali i onih s ostalih kontinenata, bili među preko 4000 mladih, dok je za sljedeći tjedan najavljeno i do 5000 hodočasnika. Doma su se vratili s novim iskustvima, samopouzdanjem i, što je najvažnije, ispunjeni snagom Duha Svetoga, kojom će ozračje Taizéa unijeti u svoje domove i nastaviti slaviti Boga onako kako su to radili u tom malom francuskom mjestašcu smještenom na jednom od burgundijskih brijegova. 

 

Doček s radošću

 

Zajednička molitva u Crkvi pomirenja, kako je braća nazivaju, ostavlja vjerojatno najjači dojam na svakog istinskog vjernika, ali i oni koji nisu religiozni ipak su priznali kako postoji nešto posebno u toj molitvi što im daje unutarnji mir i sreću, te uspijeva udružiti ljude svih vjera i narodnosti i usmjeriti ih prema jednoj osobi, a to je Isus Krist. On je bio taj koji je bratu Rogeru dao znak da mora stvoriti prostor u kome će svi kršćani, ali i ostali vjernici, osjetiti Kristovu ljubav i gdje će svi biti jednaki, bez obzira na novčano i zdravstveno stanje. 

Razni su razlozi zbog kojih ljudi posjećuju Taizé. Neki dolaze upoznati Boga, pronaći sebe i svoj cilj u životu, naći smisao života, upoznati nove ljude i njihove običaje. Neki opet dolaze jer im je dosadno doma, ne znaju gdje bi za ferije, ili su čuli kako se na putu do Taizéa i u povratku obilaze brojni europski gradovi, a tu su, naravno, i šoping centri koji uistinu znaju biti jeftiniji od naših. U svakom slučaju, taizéjska braća svakog od nas dočekuju s radošću, jer smo ipak svi Božja djeca, i bez obzira dolazili mi iz religioznih razloga ili ne, svi se sljedećeg ljeta poželimo vratiti. 

»Priznajem, prvi put sam u Taizé išla zbog Pariza, Beča i sličnih poznatih gradova«, priča nam Antonia Nikolić (29) iz Subotice, koja je prvi put na ovo hodočašće krenula 1998. godine. »O samom Taizéu ništa nisam znala. Kada sam stigla u to malo selo, odmah me je uhvatio neki čudan mir koji je tamo vladao. Bila sam iznenađena što je ovo malo selo bilo puno mladih iz cijelog svijeta. Bilo nas je sa svih kontinenata i, gle čuda, sporazumijevali smo se. Pričali smo engleski, hrvatski, mađarski, možda i neke druge jezike, ali svi smo u srcu nosili ljubav i to smo davali jedni drugima. Navečer, kada smo se skupili u crkvi, jedan stari brat je samom svojom pojavom izazvao veliko ushićenje. Nije puno pričao, ali nam je svima ulio u srca nadu da smo svi pozvani od Krista da dajemo ljubav i mir. To je bio brat Roger. Tih nekoliko dana je brzo prošlo, ali su mi zauvijek ostali u sjećanju. Molila sam Krista da mi omogući da još mnogo puta budem na ovom svetom mjestu, jer ovdje nalazim svoj mir. Ove godine sam išla sedmi put. Apeliram na mlade da dođu, vide i osjete spokojstvo Taizéa.« 

 

Pronalaženje mira i sreće

 

Način na koji je molitva u Taizéu organizirana vrijedan je hvale, jer je ona tako osmišljena da se svi osjećaju ugodno. Na molitvi se Boga moli pjesmom. Pjesme su ustvari citati iz Svetog pisma i pjevaju se na latinskom, engleskom, francuskom te svim onim jezicima kojima se služe hodočasnici koji su tog tjedna tamo, pa smo tako i mi čuli pjesme na hrvatskom jeziku. 

Emil Vojnić (25) iz Subotice je sudjelovao u mnogim taizéjskim zimskim susretima, ali je u Taizé prvi put došao ove godine. Razlika između molitve zimi i molitve ljeti je, kaže, ta što je zimi hladno sjediti na podu dvorane u kojoj se moli, dok je ovdje jedne večeri, nakon večernje molitve, ostao sjediti u crkvi do kasno u noć, jer je osjetio ugodnost u zraku koju nije htio napustiti. 

»Jednoga dana me strašno boljela glava i otišao sam na podnevnu molitvu. Za vrijeme desetominutne tišine moj se mozak u potpunosti opustio i iz crkve sam se prema mjestu gdje se dijeli ručak uputio kao nov čovjek, glavobolje više nije bilo«, kaže Emil Vojnić, kojemu je bilo žao što sa sobom nije ponio gitaru, na kojoj svira domaći i strani rock sa svojim bendom na tulumima, ali će je obvezno ponijeti sljedećeg ljeta, te će u zboru svirati taizéjske pjesme, koje ga nadahnjuju svaki put kad ih čuje.

Zlatko Šalov (22) iz Sombora do sada nije bio niti na jednom susretu, te je ovog ljeta imao priliku prvi put otići u Taizé. 

»Način na koji se živi u tom malom mjestu, najbolje bih mogao opisati kao duhovnu potragu«, kaže Zlatko Šalov. »To je idealno mjesto za one koji se žele približiti Bogu, i općenito bolje upoznati samog sebe. Također bih preporučio i svima onima koji nisu religiozni da odu u Taizé, jer će tamo imati priliku upoznati puno mladih ljudi iz različitih zemalja i kultura«. 

I doista, ima tamo puno mladih i to ne samo iz Europe. Dolaze i iz Kenije, Senegala, Indije, Vijetnama, Kine, SAD-a, Brazila, a djeca, čiji su preci dolazili u međusobne sukobe zbog dijelova teritorija ili razlika u vjeri, danas zajedno razgovaraju i tumače život velikog učitelja i spasitelja svih nas i pronalaze zajedničku vjeru i put prema Božjem kraljevstvu.

Ovo nam blagoslovljeno mjesto pruža priliku da kroz duhovno traganje i molitvu pronađemo mir, sreću i zajedništvo u podneblju iz kog potječemo i u kojem živimo. »Mogu li ovdje ponoviti da je moja baka s majčine strane intuitivno otkrila neku vrstu ključa ekumenskog poziva i da mi je ona otvorila put njegova ostvarenja?«, opisuje brat Roger, kojega je odgojila protestantska obitelj, oblikovanje svog ekumenizma u knjizi »Bog može samo ljubiti«. »Svjedočanstvo njezina života ostavilo je trag već u mojim mladim danima, i ja sam našao svoj osobni kršćanski identitet mireći u sebi vjeru svojeg podrijetla s otajstvom katoličke vjere, ne prekidajući zajedništvo ni s kim.«