Arhiv tekstova

Umjesto da se na nepodnošljivo ružnom maksimirskom stadionu osjećamo kao u mlačnoj štali, u ponedjeljak smo se osjećali kao u užarenom grotlu u kojem je gotovo svih 60.000 ljudi zdušno pjevalo s bendom, navijalo, skandiralo, zabavljalo se kao da žele upamtiti koncert U2 kao jedan od najljepših dana u životu. Manje je publika bila fascinirana hi-tech pozornicom, a više je pratila što i kako bend radi, uletavala na pravim mjestima i motivirala Edgea, Bona, Adama i Larryja da daju više od sebe nego prve večeri kad su se doimali pomalo indisponiranima. 

Sve je to bilo logično, rekli bismo, jer nastup 10. kolovoza u početku je trebao biti jedini koncert U2 u Zagrebu da bi kasnije postao drugi po redu. No, baš za taj nastup ulaznice su nabavili najgorljiviji, najžešći, najbrži i najnestrpljiviji »navijači« U2 koji ni u ludili nisu htjeli propustiti nastup omiljenog irskog benda.

Najdojmljiviji momenti drugog nastupa U2 u Maksimiru bili su slični kao i prvog dana, s razlikom u tri izmijenjene pjesme, no sve skupa izgledalo je i zvučalo moćnije, uznesenije, poletnije, životnije, žešće, nabrijanije i napaljenije. Pokazalo se kako uspjeh i ukupni dojmovi stadionskih koncerata leže baš u publici, a ona je u ponedjeljak bila u potpunom dosluhu i interakciji s bendom.