Arhiv tekstova

Premda uplaćuju mirovinsko osiguranje i ostvaruju pravo na mirovinu, država uvijek prema poljoprivrednim umirovljenicima ima drugačiji tretman nego prema njihovim kolegama drugih zanimanja. Marija i Roko Vukmanov s Bikova uplaćivali su mirovinsko osiguranje od 1986. godine. Danas su oboje umirovljenici, no, visina mirovine im nikako ne osigurava mirnu starost, pa su primorani i dalje raditi  teške seljačke poslove.

»Dobivamo po 8200 dinara, to nam nekako dobro dođe, ali ne možemo živjeti iz toga. Nas dvoje smo sami i nemamo nikakvu pomoć u poslovima, jer djeca imaju svoje obitelji i obveze. Ja imam 62 godine, a suprug 65, jednako radim kao i prije, možda još i više. Ponekad mislim kako već ne mogu više, bole me i ruke i noge. Dosta posla ima oko krava, predajemo mlijeko, a pravimo i puno sira, jer je to isplativije«, kaže Marija te dodaje, kako unatoč malim mirovinama poljoprivrednici nemaju prava niti na bilo kakvu vrstu pomoći koju ostvaruju umirovljenici drugih zanimanja.

 

Ugroženiji i od 

socijalnih slučajeva

 

»Ove godine smo se raspitivali imamo li pravo na odmor u toplicama i liječenje, ali su nam rekli kako to pravo imaju samo umirovljenici koji su bili zaposleni. Koja onda prava imaju zemljodjelci? Nemaju nikakvaA, na žalost«, kaže Marija Vukmanov.

U prilog toj tvrdnji govori i podatak da je ove godine Skupština Vojvodine izdvojila 100 milijuna dinara za pakete pomoći najsiromašnijim umirovljenicima, čija su primanja niža od 11.088 dinara, ali pravo na ovu pomoć nemaju i primatelji poljoprivrednih mirovina. Seljaci su i do sada bili izuzeti iz raznih oblika humanitarne podrške koje osigurava država, a kao razlog uvijek se navodi činjenica da oni imaju imovinu koja im može osigurati egzistenciju te su stoga u znatno boljoj poziciji od ostalih. Takav stav nesumnjivo dovodi u pitanje smisao mirovina koje građanima trebaju osigurati egzistenciju onda kada oni sami više nisu u stanju raditi, a po toj logici zemljoradnici mogu raditi i onda kada ostali ne mogu.  

Inače, u Subotici ima 1693 poljoprivrednih umirovljenika, a prosjek mirovina im je 8239 dinara mjesečno. Isplata mirovina ne kasni, prošlog je tjedna isplaćen drugi dio srpanjskih. Ravnateljica subotičke filijale mirovinskog fonda Maja Glončak podsjeća kako je država do prije dvije godine dugovala određeni broj mirovina, zbog čega je donesen zakon kojim su zaostale mirovine pretvorene u javni dug, odnosno, država se obvezala isplatiti ovaj dug u četiri rate, od 2007. do 2010. Preostala je još jedna rata tog javnog duga, koji će uz obračun kamate biti isplaćen 2010. 

Predsjednik Udruge poljoprivrednika Subotice Miroslav Ivković ističe kako je problem staračkih gazdinstava doista velik, jer postoji skupina njih koji nemaju mirovine niti bilo kakva primanja. Naime, u vrijeme kada je uvedeno pravo zemljoradnika da mogu uplaćivati mirovinsko osiguranje, ova obveza se nije odnosila na osobe starije od 1930. godišta.

»Oni tada nisu bili obvezni uplaćivati mirovinsko osiguranje i sada se ne vode kao poljoprivrednici, najugroženija su skupina zato što nemaju čak niti tu minimalnu mirovinu, a zbog toga što nisu poljoprivredni umirovljenici nisu mogli koristiti niti onih 40.000 dinara koje su dobivala nekomercijalna staračka gazdinstva. Naša udruga nema evidenciju o tome koliko je takvih zemljoradnika, ali smatramo da bi poljoprivredne umirovljenike trebalo promatrati kao staračka poljoprivredna gazdinstva. Osim toga i mirovine su ispod svakog kriterija, toliko minimalne i mizerne da je to stvarno nepravda prema ljudima koji su godinama proizvodili mlijeko, pšenicu, junad, voće ili bilo što, za cijelu zajednicu i državu, a sada dobivaju toliko malo da socijalni slučajevi, dakle ljudi koji nikada nisu bili zaposleni, imaju veća primanja.«

 

Pravdanje uvijek isto –

nema novca

 

Ivković smatra kako su danas poljoprivrednici diskriminirani kao i u vrijeme socijalizma. On podsjeća da su oduvijek morali najprije uplatiti doprinos za zdravstvenu zaštitu pa bi im tek onda mogla biti ovjerena zdravstvena iskaznica, dok je ta obveza za sve ostale građane počela važiti tek od prije nekoliko mjeseci. Također, umirovljenici koji su bili zaposleni u poduzećima ne plaćaju  zdravstveno osiguranje, dok poljoprivrednici i u mirovini moraju nastaviti s plaćanjem.

»Primjerice, djeca poljoprivrednika nemaju prava na stipendije, domove ili bilo kakve povlastice kao ostali studenti i učenici, zbog toga što njihovi roditelji imaju zemlju. Isti takav tretman imaju i poljoprivredni umirovljenici. S druge strane, mnogi građani koji imaju vile po gradovima ili poduzeća koja vrijede milijune eura, ostvaruju prava kao i svi ostali građani. Zbog toga kažem da su poljoprivrednici i danas diskriminirani«, kaže Ivković.

U nastojanju da pomogne upravo staračkim domaćinstvima, na inicijativu Udruge poljoprivrednika, država je posljednje četiri godine osiguravala po 40.000 dinara pomoći za nekomercijalna gazdinstva. Ove godine ta pomoć je ukinuta uz pravdanje kako u proračunu nema novca. Ivković ističe kako je Udruga poljoprivrednika više puta tražila od Ministarstva da ovim mjerama budu obuhvaćene i osobe u staračkim domaćinstvima, koji su stariji od 1930. godišta i nisu ostvarili mirovine, jer su oni sad već i po godinama stari i nemoćni da zarađuju, ali država je odbijanje uvijek pravdala time da oni nisu nigdje u evidenciji, da ih ne prepoznaju u sustavu socijalne zaštite i da je ogroman problem kako ih evidentirati i pronaći. Ivković dodaje kako je još jedan veliki problem što je cijela priča oko poljoprivrednih mirovina prebačena na teret Ministarstva poljoprivrede.

»Poljoprivredni umirovljenici i staračka gazdinstva, ili da kažem, socijalni slučajevi koji se bave poljoprivrednom djelatnošću, trebali bi biti prepoznati i obuhvaćeni mjerama Ministarstva za rad i socijalno staranje kao i svi drugi građani. Nema logike da Ministarstvo poljoprivrede mora  izdvajati sredstva za poljoprivrednike. Izdvaja li Ministartsvo trgovine za ljude koji su radili u trgovini, ili Ministarstvo zdravlja za umirovljenike iz zdravstva? Samo Ministarstvo poljoprivrede ima obvezu voditi računa o poljoprivrednicima, dok Ministarstvo za rad i socijalno staranje uopće ne prepoznaje poljoprivrednike kao svoje korisnike ili svoje štićenike«, kaže Ivković.

Opravdani ili ne, spomenuti kriteriji za određivanje mirovina i pomoći zemljoradnicima nikako ne osiguravaju mirnu starost. Prihod od zemlje jest neko rješenje, ali samo za one koji su u mogućnosti raditi. Premda takav tretman doživljavaju kao nepravdu, poljoprivrednici ipak ne vjeruju da se nešto može promijeniti, jer, kako kažu, o njima nitko ne vodi računa, pa čak niti televizija ne najavljuje isplate poljoprivrednih mirovina.