Arhiv tekstova

Ugledni novinar i kolumnist tjednik »Vreme« Teofil Pančić redoviti je posjetitelj palićkog filmskog festivala. Kaže kako je filmofil i u Subotici je boravio kako bi pogledao sve projekcije.

Uvažavan i kao poznavatelj sedme umjetnosti, Pančić je javnosti poznatiji kao britki kritičar i analitičar društvene zbilje u Srbiji i zemljama koje je okružuju. 

Poštovatelji Pančićeva rada kažu kako su im njegovi tekstovi tijekom devedesetih, prije svih kolumne u tjedniku Vreme, pomogli da ostanu normalni. 

Rođen je 1965. u Skoplju. Osim profesionalnog angažmana u tjedniku Vreme od 1999. politički je komentator Radija Slobodna Europa. Kritičke i analitičke tekstove objavljivao je u nizu listova i časopisa iz Srbije i s ex-YU prostora (među kojima su Naša Borba, Republika, Feral Tribune, Globus, Dani, Sarajevske sveske, Dnevnik, Nezavisni, Vojvodina, Pobjeda, Monitor itd.), kao i u publikacijama iz SAD, Rusije i više europskih zemalja. 

Objavio je knjige: »Urbani Bušmani«, »Čuvari bengalske vatre«, »Na hartijskom zadatku«, »Osobeni znaci«, »Famoznih 400 kilometara« i »Karma koma«. 

U razgovoru za HR kaže kako je dijelom Vojvođanin i cijeni njezine vrijednosti.

 

HR: Koliko su nacionalne manjine, kao jedna od važnijih specifičnosti Vojvodine, vidljive u srbijanskoj javnosti? 

 

Javna vidljivost manjina u Srbiji nije pretjerano velika i to je kompleksno pitanje. S raspadom SFRJ mi smo imali vidljivu samo jednu manjinu, koja pri tome nije htjela taj status, a to su kosovski Albanci. Njih je jako mnogo, oko 2 milijuna, imali su težnje ka izdvajanju iz Srbije, itd. I cijeli problem je bio fokusiran na tu manjinu. Sve druge manjine su bile u nekoj trećoj ili četvrtoj liniji interesa javnosti. I samim tim što nisu tretirane kao ozbiljan problem one nisu tretirane ni kao ozbiljan čimbenik. To je slalo jednu jako lošu poruku. Jer je ispadalo – ako želiš biti faktor trebaš biti problem. 

To je to naslijeđe devedesetih koje pratimo do dan-danas. Znači, o manjinama se govori onda kada ili one prave probleme, ili njima prave probleme. Tako se cijeli problem manjina svodi na problem incidenata, je li netko nekome nešto rekao ili uradio, postoji li nekakav institucionalni oblik diskriminacije manjina… Sve se svelo na to i bojim se da glavnina ljudi u Srbiji, pogotovo u onim krajevima gdje manjina nema u značajnijem broju, lako podliježu nekoj vrsti svijesti o tome što zapravo jesu realni problemi manjina u Srbiji. Jer se oni s njima ne susreću, a ono što im mediji serviraju jest ta incidentna priča i to je veliki problem.

 

HR: Što u stvari generira tu vrstu »incidentnog izvještavanja«?

 

Čimbenika je više, ali prije svega tu imamo posla s medijskom površnošću, odnosno arogantnim odnosom novinara pogotovo iz tzv. velikih medija iz Beograda. Recimo, dođe neki novinar lista ili televizije u mjesta gdje žive manjine i onda vidite kako taj čovjek misli kako može za dan-dva shvatiti sve i pohvatati sve konce. A prije toga nije znao apsolutno ništa o situaciji u sredini u koju dolazi. On brlja s pisanjem imena svojih sugovornika, ne zna pravilno napisati ime nekog sela. I to su problemi na toj najelementarnijoj razini. Ali, to je zato što ni njegovi urednici ne smatraju da je to nešto važno, da bi trebali imati čovjeka specijaliziranog za ta pitanja, da je to preosjetljivo pitanje da bi površno i olako o tome izvještavalo. E to dugogodišnje površno, olako i neodgovorno izvještavanje prirodno proizvodi jednu sliku stereotipa. I umjesto da mediji prirodno razbijaju sliku o stereotipima oni se njima prilagođavaju i samo traže onu vrstu problema koja će recimo Albance pokazati kao one koji su naoružani i samo čekaju trenutak za ustanak, Bošnjake kao islamske fundamentaliste, itd. To je svođenje na stereotipe iza kojih se ne vide konkretni ljudi. Jer, kada kažete što su realni problemi ljudi s imenom i prezimenom, vidite kako to izgleda drukčije. Ali, malo tko to o beogradskih, nacionalnih medija radi. 

HR: Ako manjine i jesu prisutne u javnosti, uglavnom je to riječ o mađarskoj i bošnjačkoj manjini. Kako se po vašem mišljenju Hrvati percipiraju u srbijanskoj javnosti?

 

Kada govorimo o Hrvatima u Vojvodini, postoji tu niz faktora, a među njima važan je i taj jezični. Recimo, mađarska manjina je zbog svoje jezične posebnosti populacija koja je vidljiva. S druge strane, jezik Srba i Hrvata vrlo je sličan, pa nema te upadljive jezične razlike. 

Tu je važan čimbenik i neka vrsta asimilacije, jedne skupine Hrvata unutar šire hrvatske zajednice s pogledom prema Zagrebu, i druge skupine Hrvata usmjerenih više prema Beogradu, kod kojih se gube specifična nacionalna obilježja.

Upravo zahvaljujući tome Hrvati u široj javnosti u Srbiji nisu percipirani kao neka signifikantna nacionalna skupina – više ih se shvaća kao neku vrstu folklorne specifičnosti »bunjevačkog sjevera Bačke«, nego što ih se shvaća kao specifičan entitet s nekim političkim i ostalim posebnostima. 

 

HR: Koliko su po vašem mišljenju tome krivi sami pripadnici hrvatske zajednice, odnosno njihovi predstavnici, ili je to posljedica objektivnoga stanja?

 

Koliko to ja ovako izvana mogu suditi, pretpostavljam da je to greška i samih ljudi koji tu zajednicu politički profiliraju, jer su u poziciji društvenog utjecaja da tu mogu nešto učiniti. S druge strane, treba uzeti u obzir i objektivnu danost koja se svodi na igru brojevima. Jednostavno, Srbi su u Hrvatskoj, na primjer, bili brojčano daleko zastupljenija manjina. Sada to nisu, ali neki trag toga je ostao i u tom smislu oni su mnogo prisutniji u javnosti. Kao što su Mađari u Srbiji prisutniji nego Srbi u Mađarskoj, kojih je daleko manje nego Mađara u Srbiji. 

Dakle, tu ima i objektivnih i subjektivnih razloga.

 

HR: Istraživanja javnog mnijenja u Srbiji ranijih su godina pokazivala kako je etnička distanca većinskog naroda spram Hrvata, poslije Albanaca, najveća. Čini li vam se da to još uvijek tako?

 

Ja sam vrlo skeptičan prema tome. Mislim da se etnička distanca spram Hrvata smanjuje. Ona je još uvijek daleko veća nego što bi bilo normalno, ali je daleko manja nego tijekom 90-ih ili početkom 2000-tih. Zašto?

S jedne strane, vremenski se udaljavamo od svih onih strašnih događaja u 90-ima. A s druge, daleko je bolja komunikacija među ljudima dviju zemalja. Danas je već prilično uobičajeno i više nikoga ne čudi kada netko ide na ljetovanje u Hrvatsku. Također, mnogo je ljudi iz Hrvatske koji dolaze u Srbiju. Beograd je pun ljudi iz Hrvatske, kao i Novi Sad zbog Exita itd. Dakle, komunikacija je daleko razvijenija nego što je bila, a što je više komunikacije to je manja šansa za tu vrstu etničke distance koja uvijek zapravo parazitira na nepoznavanju drugog, na podlijeganju stereotipima. A tu je važan čimbenik i internet koji onemogućava prekid komunikacije među ljudima, čak i ako se ponovno pojavi neka fizička granica. 

 

HR: Do sada smo govorili o položaju i ulozi manjina u Srbiji, a njihov zajednički imenitelj je Vojvodina i njezin status. Što vaše analize pokazuju – zašto Beograd oteže s definiranjem položaja Pokrajine. Konkretno, zašto novi Statut Vojvodine ne može dobiti zeleno svjetlo u Skupštini Srbije. 

 

U osnovi, ta priča zašto dolazi do razmimoilaženja unutar same vladajuće strukture, odnosno Demokratske stranke, ima dvije razine. Jedna se tiče ideologije, a druga pragmatičnosti. 

Ideološki, koji je mnogo vidljiviji, glasniji, ali nije nužno i važniji, jest taj da postoje užasno jaki otpori samoj ideji autonomije Vojvodine u nekoj vrsti – kako je nazvati – beogradske staronacionalističke elite, od SANU-a i drugih dežurnih sumnjivaca. Oni nisu bez utjecaja ni na sadašnji establišment. Znači, oni utječu i na Tadića i na ljude oko njega koji nisu, i kad bi željeli, u stanju tome se utjecaju oduprijeti. Oni dio svoje političke težine ipak duguju i toj strani političkog spektra i oni je pokušavaju nekako zadovoljiti. Smatraju kako je relativno lako i jeftino to učiniti tako što će autonomiju Vojvodine držati na kratkom povodcu, i što će dopuštati samo onu vrstu autonomije koja je čisto formalna i papirnata. To je ideologijska razina priče.

Ona druga, pragmatična, ima veću težinu. To je pitanje raspodjele utjecaja moći. A moć znači novac, a novac znači moć, i to je uvezana priča. Gledano iz perspektive središnje vlasti nije popularno dijeliti vlast ako ne morate. A vama se čini da ne morate. S druge strane, vojvođanska politička nomenklatura, iako izrasla iz tih istih stranaka, osjetila je kako bi mogla i trebala imati veći utjecaj i kontrolu i nad novcem i nad resursima i nad svima ostalim što Vojvodina nosi kao najrazvijeniji dio Srbije. I oni na tome, razumije se, inzistiraju. 

Meni tako izgleda to prepucavanje na relaciji Beograd-Novi Sad. I to je iznad svih pitanje odnosa prema novcu i moći tko će biti »gazda novca«. 

Ali, to je jako nepravedno prema Vojvodini i Vojvođanima, ne zato što se Vojvodini treba nešto udvarati. Nego iz jednostavnog razloga što se pokazalo – i kada je u pitanju referendum za posljednji Ustav, i kada su pitanju parlamentarni, predsjednički i lokalni izbori – da je Vojvodina glasovala za demokratsku, proeuropsku sadašnju vlast. Jako je ružno Vojvodini, bez koje apsolutno ova vlast ne bi postojala, sada to na ovaj način vraćati.

Ali, osim što je ružno, to je na duži rok i jako kontraproduktivno. Koga će ova vlast na sljedećim izborima uvjeriti da glasuje za nju kada na tako izravan i brutalan način ponižava ljude? »Jeste, vi ste glasali za nas računajući na veću autonomiju Vojvodine, vaš glas ništa ne vrijedi. Tko vas šiša, tako je kako je«, poruka je koja se šalje građanima Vojvodine. 

Ljudi na nju mogu reagirati na nekoliko načina, od kojih niti jedan nije dobar za sadašnju vladajuću strukturu. Jedan od načina može biti vrsta pasiviziranja, povlačenja iz sudjelovanja u političkom životu. A to je nešto što izravno dovodi na vlast, recimo, Tomislava Nikolića. Ili tako nekoga. 

S druge strane, moguće je formiranje neke nove političke opcije u Vojvodini koja bi nosila vojvođanski legitimitet, a imala bi moguću perspektivu u biračkom tijelu zaživjeti više nego stranke koje su se do sada kitile takvom politikom. Što je opet nešto što DS-u ne bi odgovaralo. Kako god okrenete, mislim kako se igraju vatrom i da to neće biti dobro za njih, a kamoli za nas.

 

HR: Po vašoj procjeni hoće li Statut biti usvojen ili ne?

 

Ne bih se usudio prognozirati jer je to osjetljivo pitanje ravnoteže moći. No, trenutačno mi se više čini da Statut neće biti usvojen, ali bih jako volio da se varam.