Arhiv tekstova

Uz najviše državne počasti i sudjelovanje hrvatskog državnog vrha, te članova obitelji, mnoštva uglednika iz javnoga života, prijatelja i znanaca, kao i velikog broja poštovatelja, na zagrebačkom je groblju Mirogoj u ponedjeljak, 10. kolovoza, pokopana istaknuta hrvatska političarka Savka Dabčević–Kučar. Tako se Hrvatska oprostila od »posljednje ruže hrvatske«, kako su je to nazvali gotovo svi hrvatski mediji, koja je u 86. godini preminula u četvrtak, 6. kolovoza, u svome stanu u Zagrebu. 

Istoga je dana prije sprovoda održana komemoracija u povodu njezine smrti u 11 sati u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Veliki se broj građana upisao u knjigu žalosti u središnjici Hrvatske narodne stranke u Zagrebu, čija je bila počasna doživotna predsjednica. U javnosti je najpoznatija po jednoj od ključnih uloga u Hrvatskom proljeću 1971., zbog čega je nakon sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu 1971. bila prisiljena podnijeti ostavku na funkciju predsjednice Centralnog komiteta SK Hrvatske. Ubrzo je isključena iz SKH, uklonjena sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i iz javnog života.

 

Politički uspon na

 partijskoj ljestvici

 

Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli u imućnoj obitelji uglednog pravnika Antuna Dabčevića, potomka stare i poznate bokeljske obitelji pomoraca i brodovlasnika iz Dobrote u današnjoj Crnoj Gori i Splićanke Marije Novak, rođene Denegri. Obitelj joj se s Korčule preselila u Split, gdje je upisala žensku realnu gimnaziju u kojoj je bila jedna od najboljih učenica. Njezini životopisci spominju i zanimljiv detalj iz školskog razdoblja – surađivala je u »naprednoj omladini« između ostalih i s Milkom Meladom, kasnije poznatom po prezimenu Planinc, koja ju je zapravo smijenila s vodećeg mjesta CK SK Hrvatske i zasjela na njezino mjesto nakon već spomenutih burnih događanja u prosincu 1971. godine.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine odlazi u partizane i tada započinje njezin politički uspon. Od partijskog vodstva poslana je najprije kao politički radnik na oslobođeni teritorij –otoke Brač i Šolta, a potom dobija upute za ideološko-prosvjetiteljski rad u El Shatt, izbjeglički logor u Egiptu, nedaleko od Sueskog kanala, u kojemu su pod okriljem zapadnih saveznika utočište našle uglavnom izbjeglice iz Dalmacije. Svibnja 1945. vraća se u Hrvatsku i upisuje tadašnju Visoku školu za ekonomiju u Zagrebu, ali je vlasti kao sposobnu i podobnu studenticu već 1946. šalju u Rusiju, na studij na lenjingradskome Ekonomsko-financijskom fakultetu. Nakon dvije godine, zbog sukoba Tita i Staljina oko Rezolucije IB-a, vraća se u Zagreb, gdje je diplomirala i odmah bila izabrana za asistenticu na Fakultetu ekonomskih znanosti na kolegiju Politička ekonomija. Nedugo nakon toga je i doktorirala, i tako postala jedna od prvih žena doktorica ekonomije u Hrvatskoj. Za redovitu profesoricu na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu izabrana je 1960., ali se usporedno strpljivo i uporno uspinje na hijerarhijskoj ljestvici u Komunističkoj partiji – od gradske skupštine u Zagrebu do Savezne skupštine SFRJ u Beogradu. Godine 1967. postala je predsjednicom Vlade SR Hrvatske, a ubrzo i predsjednicom Centralnog komiteta SK Hrvatske, partijske funkcije koja je podrazumijevala apsolutnu koncentraciju vlasti u tadašnjoj Hrvatskoj. Postaje predvodnicom novih tendencija u jugoslavenskoj varijanti komunizma, što su brojni hrvatski javni djelatnici prigodom njezine smrti isticali: »Smrt velike hrvatske državnice«, »Jedna od najznačajnijih političara u povijesti Hrvatske«, »Političarka ispred svog vremena«, »Preteča i vizionarka samostalne Hrvatske«, »Jedna od ključnih osoba u Hrvatskoj, pogotovo novijoj povijesti«, »Sjećamo se njezinih obračuna s Titom«, »Učila nas je politici čistih računa«, »Ona je simbol Hrvatskog proljeća«, »U buketu naše politike ona je bila jedina ruža«.

 

Nerealni hvalospjevi o neospornim zaslugama 

 

Neosporno je da je Savka Dabčević - Kučar postala simbol Hrvatskoga proljeća, da je trasirala put za mnoge političke promjene, da je jedna od značajnijih političara u novijoj hrvatskoj povijesti, da je stvorila novu i pozitivnu klimu u hrvatskoj i jugoslavenskoj politici i društvu i sl. No, neki s razlogom dovode pod upitnik neke ocjene i hvalospjeve o njoj, smatrajući najprije kako nikada nije sumnjala u ispravnost komunističke ideologije i njezinih bitnih sastavnica, kao što su: jednopartijski sustav, ideološko jednoumlje, borbeni ateizam i dr. Ona je samo željela u povijesti marksizma dobro znanu sintagmu – »komunizam s ljudskim licem«. Jednako tako ona je htjela reformirati, decentralizirali, liberalizirati odnose u Jugoslaviji, pa i međurepubličke, koji su podrazumijevali veći stupanj autonomije, ali samu jugoslavensku državnu zajednicu nije nikada dovodila u pitanje. Prema tome, njezino tobožnje vizonarstvo o samostalnoj Hrvatskoj teško je utemeljeno. Također, tvrdnje o Savkinim (tobože) velikim obračunima s Titom još su upitnije. Naime, jedan od njih se, prema zapisu u Savkinim memoarima, dogodio tijekom Brijunskog sastanka u travnju 1971., kada se ona Titu »suprostavila odlučno« – kako je to doslovce sama napisala. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije u zagrebačkom hotelu »Esplanade« u rujnu 1971, dakle, samo dva mjeseca prije nego će biti smijenjena, izrekla je »glasovitu« zdravicu u čast Josipu Bozu Titu, u kojoj je uz ostalo istaknula: »Dižem ovu čašu za čovjeka u čijoj se osobi najreljefnije izražavaju slava, jedinstvo i uspjesi naše prošlosti, revolucionarna socijalistička snaga naše sadašnjosti i svijetla perspektiva naše sutrašnjosti, za velikog revolucionara, mislioca i državnika, za istinskog borca za radnička, nacionalna i ljudska prava i slobode, za najvećeg sina naših naroda i narodnosti, za dragog nam druga Tita i drugaricu Jovanku«. Moglo bi se s još puno kritičkih tonova promatrati i pomalo nerealne hvalospjeve brojnih političkih analitičara i kolumnista o dijelovima njezina životopisa, kao npr. kako je Savka »bila ispred svoga vremena« i po svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj je »izabrala nemarksistički pristup ekonomiji u jeku planske ekonomije«. Takva ocjena doista nema nikakvog smisla, jer se u to doba baš ništa nije događalo bez znanja i suglasnosti komunističkih vlastodržaca, posebice na području obrazovanja i znanosti. U politički život samostalne Hrvatske uključila se kao čelnica Koalicije narodnog sporazuma, a potkraj 1990. godine osnovala je Hrvatsku narodnu stranku, kojoj je četiri godine bila predsjednica. Bila je i saborska zastupnica od 1992. do 1995. i kandidirala se 1992. za predsjednicu Republike doživjevši debakl. Od 1995. potpuno se povukla iz javnosti i političkog života.