Arhiv tekstova

Brojni su analitičari i komentatori ustanovili, među njima i naš sugovornik u intervjuu koji donosimo u ovome broju, da vidljivost manjina u Srbiji nije pretjerano velika i da se fokus javnosti usmjerava prema njima samo i gotovo isključivo ako one prave probleme ili se njima prave problemi. Kad su Hrvati u Srbiji u pitanju, kako to vidi ugledni politički komentator iz Beograda, oni u široj javnosti u Srbiji nisu percipirani kao neka signifikantna nacionalna skupina – više ih se shvaća kao neku vrstu folklorne specifičnosti »bunjevačkog sjevera Bačke«, nego što ih se shvaća kao specifičan entitet s nekim političkim i ostalim posebnostima. 

Tendencija da se nacionalne manjine svode na njihova folklorna obilježja nije nikakva novina. Folklor se, čini se, vidi kao najprihvatljiviji način za očitovanje nacionalne specifičnosti koji ne izaziva negativne reakcije ili asocijacije niti kod koga. Kad su u pitanju nacionalna, a ne folklorna obilježja, kao što su zastava i grb, situacija je već drugačija, pa se i postojećim zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina strogo i restriktivno regulira kada i gdje nacionalna manjina može istaknuti svoja obilježja. Kad su u pitanju prava iz područja kulturne autonomije – na zakon kojim će ovo područje biti precizno uređeno još se uvijek čeka, a pravo na političku participaciju kroz zajamčene mandate nitko niti ne pominje, osim samih manjina. 

Protekloga vikenda, nakon Dužionice u Somboru i u Subotici, na središnjoj proslavi 98. Dužijance  moglo se vidjeti bogatstvo tradicije – nošnji, glazbe, običaja bačkih Hrvata. A, u taj vidljivi dio tradicije utkane su one duhovne vrijednosti koje se prenose kroz generacije i koje čine osnovu vjerskog i nacionalnog identiteta naroda. Ove vrijednosti na sreću, nisu podložne volji vladajuće većine u zakonodavnim tijelima niti koalicijskim nagodbama i ne reguliraju zakonima i uredbama. I zato zasigurno i traju i opstaju.