Arhiv tekstova

Još jednom slavimo Dužijancu. Taj događaj se niže jedan za drugim neprekidno već skoro jedno stoljeće. Za neke je to samo običaj, za neke je to događaj, a za neke najveća svetinja. Ovih dana ćemo imati prilike zajedno slaviti, razmišljati i proživljavati. Ostaje pitanje koju će poruku ostaviti Dužijanca za budućnost. Ne želimo ni ove godine zatvarati oči pred činjenicom da je poruka toga jedinstvenog događaja u ovim krajevima uvijek bitna za sam život zajednice. 

 

Poruka za budućnost

 

Ako govorimo samo o običaju i onda moramo prepoznati u njemu činjenicu da je taj običaj i znak čuvanja identiteta jer se običaj redovito definira kao dugotrajna praksa koja zbog ponavljanja postaje obvezatna kao element identifikacije. Dakle, ovaj običaj koji smo naslijedili od svojih predaka nije samo redovito ponavljanje nego je element koji obvezuje kao element identifikacije ovoga naroda i ovoga kraja. Isus je na jednom mjestu upozorio da je svaki mudri čovjek koji je upućen u otajstvo Kraljevstva Božjega sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro (usp. Mt 13,51). Ako pristupimo Dužijanci kao događaju, onda je ona upravo tako održiva kao Isusov »mudri domaćin« koji iz svoje riznice iznosi staro i novo. Dužijanca nije tvoja ili moja nego je Dužijanca naša. Stoga je to zajedničko djelo naroda koji je slavi i koji preuzima na sebe odgovornost kontinuiteta prenošenja vrednote. Dužijanca kao događaj jest upravo svojevrsna smotra vrednota iz riznice našega čovjeka od radinosti do zahvalnosti. Od drevnih običaja do vrednovanja tih običaja i u vremenu kada oni nisu sastavni dio života ali su vrednote prenesene kao identifikacijski znak života. Ako se radi promjene kao promjene prekida lanac običaja, vrlo je opasno jer se prekida i lanac vrednota. Benedikt XVI. u jednom svom djelu razmišlja o vrlo velikom iskoraku što ga je II. Vatikanski sabor učinio u liturgijskoj reformi. Kada je Sabor bio u tijeku, on je bio mladi teolog ali je bio na Saboru. Sada, nakon više od četrdeset godina nakon Sabora, ima mogućnost da kao vrhovni pastir Katoličke crkve vrednuje i svoj doprinos liturgijskoj reformi II. Vatikanskog sabora. Uvidio je i napisao da je u jednom razdoblju Sabor bio u strahovitoj opasnosti da prekidanjem svega onoga što je Crkva kroz stoljeća stvorila kao liturgijsko bogatstvo – a liturgija je uvijek odraz vjere – dovede u pitanje i sam kontinuitet i cjelovitost vjere. U jednoj svojoj knjizi je to jasno i napisao da je mudrost pape Pavla VI. u zadnjem času svojim autoritetom uspjela zaustaviti takav proces. Da je tada dopušten tako snažan iskorak, koji bi značio prekid tradicije, došlo bi u pitanje i sama katolička vjera. To je vrlo ozbiljno pitanje za nas teologe koliko je kontinuitet liturgijskog života izražaj kontinuiteta vjere, a ona se uvijek temelji na objavi – Božjoj riječi – i na predaji – tradiciji. 

 

Svetinja

 

Ako je to tako dramatski krucijalno pitanje u životu jedne Božanske institucije kao što je Crkva, onda nam ne može biti svejedno kako je to krucijalno pitanje za našu malu zajednicu ako se uopće tako velike stvari kao što je liturgijska reforma katoličke Crkve može usporediti s našim problemom jednoga lokalnoga lijepoga, ali ipak samo našega običaja. Unatoč razlike u vrijednostima i značenjima institucija, mogu se povući paralele i učiti i u malim koracima od velikih povijesnih koraka. U tom kontekstu možemo doživljavati i ovogodišnju Dužijancu kao jedan pokušaj da se iz riznice iznese novo i staro. Jasno da postoji rizik krive procjene ili pretjeranog zanosa da se negdje dogodi prekid ali tada je opasnost još veća jer prekid rađa smrću. Volio bih vidjeti ovogodišnje slavljenike Dužijance i sve one koji će je samo promatrati kao dobronamjerne i poštene ljude koji se nisu postavili zato da kritiziraju nego zato da pokušaju dati svoj doprinos u razmišljanju što je bolje, što je dobro i što treba ispraviti. Ponovit ću: Dužijanca nije od jučer i Dužijanca nije vlasništvo nego je zajedničko djelo ovoga naroda. Ova generacija ima taj zadatak da u ovo vrijeme brzih promjena znade naći mjeru kako i koliko na stol kulture svoga naroda iznijeti kao mudar domaćin iz svoje riznice novo i staro. 

Konačno, zaustavimo se kod one kategorije za koje je Dužijanca velika svetinja. Unatoč toga što je za neke običaj, za neke događaj, za jedan dio hrvatskoga naroda ona je najveća svetinja. Zašto? Objedinjuje u sebi susret Boga i čovjeka i čovjeka i čovjeka. Dakle, najljepši dan vjernika Hrvata-Bunjevaca u susretu s Bogom i braćom ljudima. Susret koji spaja u jedinstvo Boga i čovjeka. Takav se susret može dogoditi samo u duhu istine i ljubavi. Istina i ljubav pretpostavljaju upravo ono što je sadžaj ove svetkovine: poniznost i zahvalnost. Ako u središtu Dužijance ne bude maleni čovjek koji se muči i radi, znoji i trpi, a ipak zahvaljuje, i ako ne bude u središtu Bog koji je postao čovjek radnik i konačno se skrio u euharistijskom kruhu, onda nema Dužijance. Stoga je ovo dan susreta poniznih i malenih, zahvalnih i stoga radosnih što u svim promjenama i »posuvremenjenjima« običaja prenose najveću vrednotu, a to je rad i zahvalnost. Ponovit ću dakle okvir koji je promjenjiv, ne smije promijeniti sliku koja je sadržaj, običaj i svetinja.