Vjenceslav Novak, pisac čije brojne biografske pojedinosti podsjećaju na Šenou, rođen je 1859. u Senju u doseljeničkoj češkoj obitelji. Romanopisac i novelist, ušao je u hrvatsku književnost pripovješću »Maca« tiskanom u pravaškoj »Hrvatskoj vili« u godini Šenoine smrti.
Pučku je školu i prva dva razreda gimnazije pohađao u Senju, gimnaziju svršio u Gospiću. Nakon što je u Zagrebu 1879. završio učiteljsku školu, radi kao pučki učitelj u Senju. O trošku vlade odlazi 1884. u Prag na glazbeni konzervatorij. Nakon tri godine vraća se u Zagreb gdje je učiteljem glazbe u zagrebačkoj učiteljskoj školi, a poslije i profesorom glazbenoga odgoja. Svirao je orgulje, skladao i proučavao glazbenu teoriju i povijest. Objavio je i nekoliko školskih pomoćnih knjiga o glazbi, a 1892. uređivao je časopis »Gusle«.
Tematski je vezan uz Senj i Podgorje, ali je pisao i o doživljajima koje je stekao boraveći u Pragu i Zagrebu. U »senjskim« je djelima opažao propadanje starih patricijskih obitelji. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze pisao je pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije. U svom je proznom stvaralaštvu prikazivao sve slojeve hrvatskog društva oslikavajući tragičnu stranu života s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje. Bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, brak, ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca i otkrivao moralnu i psihološku stranu ljudskoga života. Djela mu se odlikuju humanošću i samilošću.
Napisao je osam romana: »Pavao Šegota« (1888.), »Pod Nehajem« (1892.), »Podgorka« (1894.), »Nikola Baretić« (1896.), »Posljednji Stipančići« (1899.), »Dva svijeta«, (1901.); »Zapreke« (1905.), »Tito Dorčić« (1906.) i stotinjak novela među kojima su najuspjelije: »Nezasitnosti bijeda« (1894.), »U glib« (1901.), »Pred svijetlom« (1903.) »Pripovijest o Marcelu Remeniću« (1905.) i »Iz velegradskog podzemlja« (1905.).
Prvi je hrvatski književnik koji se približio dnu društvene ljestvice tematizirajući, osobito u novelama, svijet siromašnih i socijalno obespravljenih radnika. Prvi je, također, u središte realističkokritičke analize postavio hrvatsko malograđanstvo u svim njegovim aspektima. Posjedovao je silnu sposobnost uočavanja, a svoju je prozu gradio bez imalo dotjerivanja pokazujući patnje odbačenih i slomljenih ljudi koji žive u bijedi. Malograđansku sredinu, odnosno njezin odnos spram umjetnika, pisac je obradio u romanu »Dva svijeta«. Glazbenik Amadej Zlatanić, nakon nerazumijevanja sredine u kojoj živi, završava pomračena uma u ludnici. Sukob s društvom, ali i sa samim sobom, donesen je u već sasvim moderniziranoj narativnoj fakturi, čime se Novak bitno približio obrascima proznoga diskursa hrvatske moderne. Tipičan roman s tezom, »Tito Dorčić«, obrađuje poznatu realističku temu: odgoj i školovanje mladoga čovjeka za neodgovarajuće zvanje i u neprikladnoj sredini.
Najzrelije Novakovo djelo, a možda i najbolji roman hrvatskoga realizma, »Posljednji Stpančići« predstavlja ukupnost njegovih životnih pogleda. Roman je to o propadanju ugledne senjske patricijske obitelji sredinom 19. stoljeća. Propadanje je prikazano kroz tragične biografije članova obitelji koju čine: strogi otac Ante, plemenita majka Valpruga, rastrošni i nemoralni sin Juraj i zapostavljena kći Lucija. Osim općeljudskih problema (problema odgoja, roditeljske ljubavi, odnosa pojedinca i društva te osobne sreće), pisac prati dramu tadašnjih društvenih, političkih, kulturnih i ekonomskih prilika koji su potresali Senj i okolicu.
Kako je bio najplodniji pisac hrvatskoga realizma, često ga nazivaju hrvatskim Balzacom. Imao je brojnu obitelj, cijeloga se života borio s neimaštinom, te je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac svoga doba. Bolovao je od sušice od koje je i umro 1905. godine u Zagrebu.
