Arhiv tekstova

U srpnju je utihnulo srce naivne slikarice jedinstvenog talenta, Roze Lipai. Skromna i tiha živjela je svoj život u surovoj svakodnevici u kojoj nije bilo mnogo mjesta za ostvarenje njezinih snova. Rođena je na salašu u blizini senćanske pruge a njen talent biva rano otkriven. U drugom razredu osnovne škole uz pomoć svog učitelja šalje rad na natječaj za mlade talente koji je raspisala Strossmayerova galerija u Zagrebu i dobiva poziv za besplatno školovanje. Rozini roditelji nisu odobrili njen odlazak te ona ostaje na salašu. Godine 1950. se udaje i ubrzo, uz veliku podršku svoga supruga, počinje slikati najprije ukrašavajući uskršnja jaja a zatim oslikavajući zidove svoje kuće i domove svojih bližnjih. Prelazi na rad akvarelom, a zatim i na tehniku ulja na platnu. Upoznaje pedagoga Stipana Šabića koji je uključuje u rad tavankutske likovne kolonije. Na poziv župnika vlč. Julija Bašića oslikala je strop i zidove župne kuće u Bikovu. Početkom 90-ih godina Stipan Šabić aktivirao je rad likovne sekcije u HKC »Bunjevačko kolo« gdje Roza nastavlja slikati. Sudjelovala je u radu nekoliko saziva umjetničke kolonije »Bunarić« osnovane 1997. godine. Izlagala je na više skupnih izložbi, a 2006. priređena joj je samostalna izložba u Modernoj galeriji Likovni susret u okviru proslave »Dužijance«. Radovi ove izuzetne slikarice čuvaju se u zbirci HKC »Bunjevačko kolo« i u privatnim zbirkama.

Njenu posebnost opisala sam u tekstu kataloga za samostalnu izložbu (čija sam autorica) koju je imala u Modernoj galeriji Likovni susret 2006. godine. 

 

Mjesto gdje se ostvaruju snovi

 

»Na krilima svojih snova maštala je djevojčica mala«

 

Ovim je riječima Roza Lipai nazvala svoju autobiografsku sliku. Djevojčica Roza je imala snove o odlasku u veliki svijet kao i talent kojim bi ih ostvarila.

Nježna i osjetljiva, s posebnim osjećajem za svijet oko sebe, kao i svoje mesto u njemu, Roza je od malena iskazivala te svoje osobine. Njenu posebnost primijetio je učitelj koji, uočivši njene sposobnosti, šalje Rozin rad u Strossmayerovu galeriju u Zagreb. Ubrzo joj, kao izuzetnom talentu, stiže poziv za besplatno školovanje u umjetničkoj školi.

Nažalost, njeni roditelji nisu imali razumijevanja i sudbonosnom odlukom zabranili su Rozi odlazak. Skrhana od boli, radeći teške poslove, sanjarila je crtajući prutom čudesne crteže u prašini.

Talent koji je bio tako očigledan nije se ugušio u surovoj svakodnevici. Poslije niza godina djevojčica u njoj ponovno je počela stvarati. Nije bilo važno je li to ukrašavanje uskršnjih jaja, zidova kuća, ili slikanje klasičnih slika. Dugo potiskivana želja za stvaranjem rezultirala je slikama snažnog, osobenog senzibiliteta ostvarenog u zvučnom i zvonkom koloritu muzikalnih boja.

Nasuprot običnoj, sivoj svakodnevici Roza je strasno stvarala svoj paralelni svijet, odsanjan u snovima i na javi, a ostvaren dinamičnim koloritom i smjelim kompozicijama. 

Slikala je sve: svijet koji je okružuje, salaše, ljude koji obavljaju teške poslove, običaje, vesele dogodovštine iz djetinjstva, bajkovite prizore i sakralne teme.

Bez obzira na tematski sadržaj, sva njezina djela stvarana su jedinstvenim likovnim jezikom. Roza slika iskreno i bez kompromisa, poput djeteta, nepogrješivo slijedeći svoj instinkt. Ona ne podliježe trendovima kao ni utjecajima sredine koja je često ne razumije, nego hrabro njeguje svoj osobeni izraz.

Rozin kolorit je snažan i prepoznatljiv. On ne podražava boje iz realnog svijeta već je neovisan, vedar, čist i uvek u funkciji SLIKE, onog mesta gdje Roza ostvaruje svoje snove. Prostor slike je maštovito komponiran sa skulptorski snažnim formama koje su slikane širokim površinama boje, poput plakata. 

Čudesni prizori s veselim likovima koji pričaju neki zanimljiv događaj, vrijedno rade ili se smjerno mole Bogu daju nam mogućnost da i sami letimo na krilima mašte djevojčice Roze koja je odlepršala daleko, daleko…

Jasmina Jovančić-Vidaković