Arhiv tekstova

Nakon otkrića Amerike, početkom XV. stoljeća porasla je potražnja za zemljopisnim kartama. Pisar Lazar, tajnik nadbiskupa Tamasa Bakócza, počeo je izradu karte Ugarskog kraljevstva 1514. godine, koja je nakon revizije i dopune tiskana i objavljena 1528. godine u Ingolschtadtu. Na ovoj karti, u neposrednoj blizini Subotice (Zabatka) nalazi se mjesto Šebešić (Sebastin). Pod istim imenom ovo je mjesto ubilježeno i na karti Gerharda Mercatora, koja je tiskana 1585. godine. 

Ovo naselje je naznačeno i na kasnijim kartama, Speeda 1626. i Bleaua 1664. godine. Na karti posjeda slobodne komorske varoši Szent Maria, koju je izradio vojni inženjer C. F. Kaysser 1747. godine, prikazan je Sebesicser gebiet (pustara Šebešić) koja se osim posjeda Subotice graniči s pustarama Kelebija, Verušić, Tavankut i Vantelek. Na karti je prikazan jedan od izvora vodotoka Krivaje i tu se nalazi Kirchen grund, crkveni prostor-crkvište, zapravo ruševine jednog srednjovjekovnog Božjeg hrama. Interesantno je kako je na suvremenim vojnim kartama Šebešić ubilježen na izvorištu rječice Čiker.

 

Pisani tragovi 

 

Najraniji pisani dokument o Šebešiću pojavljuje se skoro istodobno kada je pisar Lazar počeo izradu svoje karte. Naime, 1504. godine János Corvin daruje naselje Sebestyénháza, Imreu Töröku od Enyinge zajedno sa Suboticom, Tavankutom i Verušićem. U jednom sporu iz 1519. godine, između Imre Töröka i kćerke Jánosa Pongraca, žene Lőrinca Újlakya, koja je osporavala ovu darovnicu, naselje se pojavljuje pod nazivom Fábián Sebestyén. Naselje pod imenom Sebesthyenhaza spominje se još 1521. godine i to su zasad poznati dokumenti iz vremena prije bitke kod Mohača.

Tijekom XVI. stoljeća na teritoriju gdje su vladali Turci pojavljulje se institucija »dvojnog oporezivanja«, budući da su prijašnji feudalni vlasnici smatrali kako je njihov teritorij samo privremeno »okupiran« od strane Turaka te su redovito slali svoje poreznike-vojnike da s tih teritorija ubiraju poreze od preostalog stanovništva. Tako nakon Mohačke bitke 1526. godine Kaločka nadbiskupija u svoju listu obveznika plaćanja crkvene desetine 1543. godine navodi i naselje Šebešić. Turski defter iz 1570. godine navodi posjed – pustaru Sebesegyhaz zajedno sa zemljama (oranicama) Vasarhel i Kelebe i s pijeskom Vasarhela i Kelebea, u blizini pustare Veresegyhaz. Tu se nalazi i majur Čauš efendije Hasana. Prikupljeni skromni iznos poreza od 250 akče plaćao se paušalno i izravno carskoj riznici. Ovo je u to doba izvjestan provilegij, jer lokalni turski činovnici nemaju prava ubirati nikakav eventualno dodatni porez. Kelebe možemo identificirati s Kelebijom, ali točno mjesto pustare Vašarhelja (Vašarišta) zasad nismo mogli identificirati. 

Porezi i takse

 

Sljedeći poznati turski poreski spis potječe iz 1578. godine kada se Sebesegyhaz spominje kao selo s 13 kuća. Predvodnik sela je Radoje Vukić, koji ima tri neoženjena sina. Interesantno je pogledati kakve sve poreze i takse plaćaju seljani. Tu su prije svega: desetine od žita, lana, kudelje, luka, češnjaka, kupusa, (bijele) repe, sočiva, graška, graha, slanutka i od košnica (meda). Taksa se plaćala na ogrjevno drvo, sijeno, na bostanske vrtove, burad, svadbu i posjed. Porez se plaćao i na ovce i svinje. Poseban vid poreza je bio kapi, feudalni cenz po kapiji, tj. po kući ili obitelji. Na temelju toga možemo steći uvid što su naši preci proizvodili i čime su se hranili. 

Na kraju ovog poreznog spisa stoji napomena, da se zbog upada nevjernika (dvojno oporezivanje) među ostalima i stanovnici sela Sebesegyhaz oslobađaju izvanrednih poreza, davanja u naturi i javnih radova. Na kraju turskog razdoblja mjesto gubi svoje stanovnike, zemlja postaje ugarnica, a crkvu i groblje polako ruše vrijeme i neki novi ljudi. 

 

Arheološki nalazi 

 

Pokojni arheolog Laszló Szekeres piše: lokacija Šebešić je poznata po sarmatskim nalazima. Pokraj ceste koja vodi prema Bajmoku, nakon Male Bosne kilometar i pol prema sjeveru, na zapadnoj strani doline rječice Kireš, nalazi se jedna markantna humka. Tu nalazimo komadiće opeke i ljudskih kostiju što ukazuje na ostatke crkve i groblja, a na okolnim oranicama tu i tamo nalazimo ulomke posuda od pečene gline, za koje uvjetno možemo reći kako potječu iz XV. stoljeća.« 

Nikakva arheološka ispitivanja nisu rađena.

 

U sljedećem broju 

Subotica-Ker