Arhiv tekstova

Sinonim za Subotički tamburaški orkestar, kao i za tamburašku glazbu u Subotici i šire, zasigurno je ime Stipana Jaramazovića. Kvalitetna tamburaška glazba, dobro postavljena tehnika sviranja i izuzetan ton sastavni je dio njegova rada. U spomenutih pedeset godina nije Jaramazović samo svirao, nego je učio i svoje znanje dijelio mlađim naraštajima, kako bi izgradio budućnost za tamburu na ovim prostorima. Činjenicu da je Stipan Jaramazović često bio više od učitelja tambure, ipak znaju samo tamburaši. 

Vi ste mnogima usadili ljubav prema tamburaškoj glazbi. Tko je vama prenio ovu vrstu glazbe? 

Imao sam sreću biti učenikom nastavnika fizičkog odgoja Antuna Katančića, koji bi nam na početku sata puštao tamburašku glazbu. On sam je bio veliki ljubitelj tamburaša. Imao je stari magnetofon, što je u to vrijeme bilo pravo čudo i tada bi nam 2-3 minute pustio da slušamo tamburaše. Dobro se sjećam, bio je siječanj, početak drugog polugodišta u školi, 1959. godine, kada je nastavnik Katančić kazao kako je organiziran upis u školu sviranja na tamburi, pa tko želi može se upisati. On je to prenio učenicima svih razreda i nas se skupilo oko 100. Upisali smo se u OKUD »Mladost«, kod čika Laze Malagurskog, kako bismo učili svirati. Nitko od nas naravno nije imao tamburu, ali smo svi željeli svirati i tamo smo prvi put konkretno sreli taj instrument. 

Jeste li tamburu zavoljeli u školi, ili se ta ljubav rodila prije?

Često me pitaju koji je bio moj prvi susret s tamburom i kada sam se zainteresirao za nju. Imao sam 3-4 godine i moja me je mama vodila da vidimo neke svatove. S obzirom da sam bio mali stavili su me na rudu jednog fijakera, kako bih i ja nešto vidio. Kad smo došli doma, mama je pitala što sam vidio, ja sam rekao tamburaše. U cijelim svatovima ja sam vidio samo tamburaše. To je mene već tada opčinilo, kao mali znao sam »svirati« na maloj metlici kojom je mama vlažila rublje. To je bila moja prva »tambura«. Kad se pojavila ova prilika za učenjem u školi, to je naravno bilo jasno, nisam se ni trena razmišljao, odluka je već davno donesena. Tako je sve to počelo. 

Vaš prvi učitelj bio je Lazar Malagurski, no puno toga ste naučili sami. Kako je sve to izgledalo? 

Da, kod njega sam prvo učio u »Mladosti«. Kad je u Muzičkoj školi otvoren odjel za tamburu, onda me je on nagovorio da se upišem i tako je i bilo. Završio sam četiri razreda niže Muzičke škole na tamburi, toliko je onda trebalo. Poslije toga sam se upisao u srednju školu i svirao klarinet, jer tambura u srednjoj tada nije postojala. Krenuo sam usporedo u Muzičku školu i Gimnaziju, međutim to mi se preklapalo, tako da sam ostavio Muzičku školu. Sve ovo što je dalje došlo bilo je samo od sebe. Puno sam čitao i proučavao osnovne teorije glazbe, kao i harmoniju, sam sam sebe učio. Što se tiče sviranja, ono što sam naučio u Mladosti, kao i u Muzičkoj školi, jest to što sam naučio od nekog, ostalo sam sam proučavao. Svojedobno sam svirao i za folklor i za tamburaše, što mi je omogućilo razviti tehniku. Folklor je prije svega dobar za tamburaše, jer se tu stalno svira isto, ali se ipak traži određeni tempo. Za folklor sam svirao sve do odlaska na fakultet. Kada sam otišao na fakultet 1966. godine u Beograd, raspitao sam se i potražio tamburaški okrestar. Pronašao sam tamburaški okrestar u KUD »Branko Cvetković«, kojeg je tada vodio Maksa Popov. Tamo sam se prijavio i mislio sam kako ću ja tamo puno toga naučiti, međutim ispostavilo se da su svi oni učili svirati na sluh, a ne po notama. To je za mene bilo jako sporo. Njima je trebala jedna proba da bi naučili pola pjesme, to mi se nikako nije dopalo, te sam otišao iz tog orkestra. Tražio sam dalje, te sam svirao u narodnom orkestru OKUD »Ivo Lola Ribar«. Orkestar je tada vodio Miodrag Jašarević i tamo sam naučio puno, ne toliko o tamburi, nego o narodnoj glazbi, što mi je kasnije svakako trebalo. Od Jašarevića se doista moglo puno naučiti, nije krio i tajio svoje znanje. Kad je on prestao raditi u narodnom orkestru prestao sam i ja svirati tamo, jer sam bio pred kraj studija, pred diplomom i nisam htio započinjati nanovo. 

Po povratku iz Beograda nastavili ste svirati. Koliko je tada u Subotici bila zastupljena tamburaška glazba?  

Kad sam došao iz Beograda, tamburaša u Subotici je ostalo vrlo malo, čak manje nego što je bilo kada sam polazio. No, postojao je jedan mali tamburaški sastav u »Bunjevačkom kolu« i gotovo ništa drugo. Otišao sam nekoliko puta tamo na probu, no nisam bio oduševljen. Razmišljao sam što dalje, skupa s mojim starim prijateljima Ivicom Vidakovićem i Perom Ušumovićem. Svi smo već tada bili oženjeni i razmišljali što dalje, okupljali smo se jedan kod drugog i malo svirali. Odlučili smo osnovati tamburaški orkestar koji bi bio na neki način reprezentacija Subotice. Bilo nam je bitno napraviti makar i jedan koncert godišnje, ali da to bude kvalitetno i da se o njemu još dugo priča. Tako je ustvari rođen Subotički tamburaški orkestar. Bilo je to 1976. godine. Sav moj daljnji angažman vezan je za ovaj orkestar, od tada pa sve do danas. Tu sam koncert majstor, bio sam i sad sam predsjednik, umjetnički voditelj, što god treba.

Otkako ste u ovome orkestru svirate prim. Jeste li oduvijek na primu ili ste mijenjali instrument?

Od prvog dana sviram prim, to sam učio i u Muzičkoj školi. Nisam mijenjao instrumente jer i danas smatram da nije dobro puno mijenjati. One koji mijenjaju instrumente zovem »univerzalnim neznalicama«, znaš sve, a ništa redovno. Ipak treba ići na neku, kako mi to kažemo, užu specijalizaciju, jer nisu svi instrumenti isti. Jednostavno, za prelazak na drugi instrument treba vremena.  

Pedeset godina sviranja je za vama. Jeste li svirali u nekim manjim tamburaškim sastavima?

Logična je želja da se pokraj velikog orkestra napravi i neki manji sastav koji bi bio pokretniji i svakako komercijalniji. Imao sam takve želje, no nikad nisam mogao sastaviti takav orkestar koji bi na svim linijama imao prave ljude. To je tako trajalo godinama. Kad su došle one najgore devedesete godine, odjednom sam sastavio mali orkestar i svirali smo na Paliću. Nas je tada bilo šestorica, kao i uvijek i jačih i slabijih glazbenika. Radili smo dvije godine, a kako smo se okupili, spontano, tako smo se i razišli. Ja sam i tada u prvi plan stavljao rad s velikim orkestrom. U manjim sastavima je ipak komercijala na prvom mjestu, a meni je bila važna kvaliteta. 

Postoje li neke veće promjene u tamburaškog glazbi, od vašeg početka pa do danas?

Sve promjene koje su se odigrale nekako su bile osmišljene. Imam jednu malu plavu bilježnicu u kojoj sam na početku osnivanja orkestra zapisao naše ciljeve. Te stvari su i danas vrlo aktualne. To sad  može biti neki tamburaški manifest. Zapisao sam kako treba svirati izvornu glazbu, dakle narodnu, svirati glazbu skladanu za tamburaške orkestre, kao i transkripcije iz svjetske glazbene literature. To su bila tri glavna plana, a kasnije smo proširili i na evergrin melodije, kao i na popularnu zabavnu glazbu. Upisano je i da treba formirati male tamburaške sastave, primjerice kvartete, no do danas taj dio je nekako najslabije odmakao. Svi su ti pomaci u tamburaškoj glazbi bili vrlo postupni. Međutim, ako danas pogledamo kako se sviralo prije 40 ili 50 godina i kako se svira danas, onda su pomaci ogromni. Slobodno se može reći kako je u tamburaškoj glazbi došlo do promjene estetike. Estetski zahtjevi koji su onda važili danas su zastarjeli. Današnji zahtjevi su na većoj razini. Po svom zvuku, načinu izvođenja, pristupu nekoj skladbi naš veliki orkestar se sve više približava simfonijskom orkestru. U tom dijelu jako je puno uradio naš dirigent Zoran Mulić. Nama su ipak trebali stručni ljudi, sami bismo to jako teško uspjeli. On je doista bio spreman i voljan pomoći nam, a ujedno je imao i ima znanje. Kompletno je promijenjena estetika, sama ljestvica kvalitete je podignuta na višu razinu. I percepcija od strane publike i glazbenih stručnjaka je drugačija nego prije  40-50 godina, što je svakako dobro i treba se i nastaviti. Bez svega toga mislim da bi tamburaška glazba tapkala u mjestu i s obzirom da drugi idu naprijed, ona bi nazadovala, sve dok tambura ne bi završila u muzeju. Također, mislim da je na ovaj način osigurano trajanje tamburaške glazbe još jako dugo i oni pomaci koji će doći, vodit će tamburu još u budućnost. Moramo biti jasni, tamburaška glazba, kao i tambura, još uvijek nisu istraženi do kraja. Nije istražena ni mogućnost stvaranja novih skladbi. Tambura je za jedno vrlo kratko vremensko razdoblje (u glazbi kratko) 30-50 godina prešla određeni put. Neki pravci su već bili istraženi i isprobani u klasičnoj glazbi, te tambura nije morala prolaziti istu tu razvojnu fazu. 

S tamburom ste proputovali svijet i upoznali druge tamburaške orkestre. Možete li napraviti neku paralelu o kvaliteti i tehnici sviranja?

Uvijek ima tehničkih detalja koji su različiti. Moram reći kako je u posljednjih 30 godina i na tom planu došlo do velikog stupnja izjednačavanja tehnike. Mi sada sviramo skoro istim tehnikama kako se svira i u drugim krajevima u kojima se njeguje tambura. Ta je škola dostigla vrlo visok stupanj sličnosti, počevši od nas, pa sve do Slavonije, Zagorja, Slovenije... To je svakako dobro jer postoje neki standardi kojih se možemo pridržavati. Svakako ima i razlike. Jednom je prilikom mons. Andrija Kopilović rekao: »Ličani u tamburu udaraju, Slavonci tamburu tuku, a Bunjevci je miluju.« Možda to grubo zvuči, ali tu doista ima nečega. Gdje god smo nastupali svugdje su hvalili fin i mekan ton Subotičkog tamburaškog orkestra. To je svakako posljedica tehnike sviranja i škole. 

Kroz Subotički tamburaški okrestar prošao je veliki broj ljudi, koji su dobili kvalitetnu osnovu. Postoje li neke tajne tehnike vaše škole?

Da, kroz Subotički tamburaški okrestar je prošlo preko 1000 članova, računajući samo one koji su se zadržali dvije godine ili više. Ono ispod nismo niti brojali, jer je to bila samo proba. Mnogi i danas sviraju i bave se profesionalno ovim poslom, prvenstveno tu su ansambl »Hajo« i tamburaški sastav »Ravnica«. Njihovi članovi su svi svirali u ovome orkestru. Oni sviraju kako u Subotici tako i izvan nje, no gdje god da rade njihova je svirka respektirana, baš upravo zbog toga što imaju vrlo dobru osnovu i kvalitetu sviranja. Ono što je za pojedine instrumente ruska škola, mogli bismo reći da je za tamburu subotička škola. Na toj školi su mnogi radili, ja sam učio kod čika Laze, na to sam nadogradio ono što sam dobio od Marka Benića, dodao sam i ono što sam dobio od drugih iskusnijih tamburaša u ono vrijeme. Svoje sam znanje često ukrižavao s mandolinistima jer princip dobivanja tona je isti. Okidanjem žica. Iz svega toga se rodila jedna škola, koja se ogleda i u tehnici trzaja desne ruke, što znači da nije svejedno kad ćeš udariti žicu prema dolje ili prema gore. Isto tako i kad je u pitanju prstored (redoslijed kojim se prstom svira) lijeve ruke, ima tu određenih zakonitosti koje se moraju uvažavati. Mislim da je tu subotička škola jedna od boljih na prostorima gdje se tambura uči svirati. 

Koliko je tambura danas zastupljena u odnosu na vrijeme od prije pedeset godina, kada, kako ste rekli, nije bilo previše tamburaša? 

Imam običaj kazati kako je u vrijeme Pere Tumbasa Haje bilo odličnih tamburaša, ali su oni bili neorganizirani. To je završilo time da su oni svirali svugdje gdje je trebalo, ali se o njima malo znalo. Naravno, nisu imali nikakvu podršku medija. Iznimka je svakako Pere Tumbas Hajo. Poslije njega opet je došlo do vakuum prostora. Oni koji su ostali na neki su način bili dezorjentirani. Možda je pojava Subotičkog tamburaškog orkestra značajna po tome što je donijela jasno profiliranu orijentaciju u kojem smjeru treba ići. Svaka škola je teret za onoga tko aktivno svira i radi. Zato treba odvojiti puno vremena i raditi s djecom, ali bez toga nema napretka, nema prenošenja znanja i na kraju nema ni budućnosti. To je neki slatki teret bez kojeg se ne može. Danas tambura ima svoje mjesto u glazbi, ali i u životu ljudi. Ima podršku i medija te je više zastupljena u javnosti. 

Pokraj svih obveza, posla, i danas aktivno svirate u orkestru, vodite obuku i radite s mladima. Koji je najslađi dio svega toga? 

Danas, da budem iskren, najradije bih sjedio negdje na nekoj drugoj ili trećoj stolici u orkestru, jer ako je netko bio solist i stajao ispred orkestra onda sam to ja već punih 50 godina, a to je jedan dodatni teret. Biti solist 50 godina nije lako, iscrpljuje. Iako redovito vježbam svaki dan, moja koncentracija nije više kao na početku ili prije 20 godina i to me dovodi u situaciju da sam nesiguran jer se bojim da će mi popustiti koncentracija. Zbog toga bih radije na drugu stolicu, a mladima prepustio prvu. Volio bih jedino da se ne dogodi ponovno onaj vakuum, nego da se nastavi kontinuitet u radu. 

Često me ljudi pitaju tko će me naslijediti. Ne znam, niti ću znati. Nesvjesno čovjek svog nasljednika zamišlja kao sebe samoga, a s obzirom da nema dva ista čovjeka onda ne mogu niti zamisliti svog nasljednika. Onako kako ja radim vjerojatno neće više nitko, što ne znači da taj netko neće možda bolje  i više uraditi nego što sam ja. Neka bude bilo tko, samo neka voli tamburu i neka to radi svim srcem.