Arhiv tekstova

Naše društvo kao sastavni dio današnjeg suvremenog globaliziranog svijeta slijedi njegove brojne pozitivne, ali nažalost i one negativne trendove. Tako danas živimo u klimi općeg otuđenja, u vremenu kada se minoriziraju sve kršćanske i ljudske vrijednosti, kada smo posvećeni sami sebi i okrenuti isključivo vlastitim interesima i materijalnim vrijednostima, a sve manje primjećujemo smisao temeljnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti koji su utkani u dubinu našeg bića i koje su temelj naše civilizacije.

Jedna od tih negativnih popratnih pojava suvremenog društva je svakako i ovisnost o opojnim drogama, poglavito zbog činjenice da je riječ uglavnom o mladim ljudima, budućnosti svakog društva. Službeni podaci govore da je trenutačno u svijetu registrirano između 20 i 24 milijuna ovisnika o drogama te da ih godišnje umre oko 200 tisuća. Prema podacima Vlade Republike Hrvatske prošle je godine zbog predoziranja  u Hrvatskoj umrlo 113 ljudi, dok se

broj registriranih ovisnika o opojnim drogama popeo na 25 tisuća. Podaci su to više nego zabrinjavajući, no još je alarmantnija procjena struke da je taj broj u stvarnosti vjerojatno pet puta veći, što znači da se s problemom ovisnosti o drogama u Hrvatskoj danas bori gotovo 100 tisuća ljudi.

 

Voljeti i živjeti život

 

U borbu protiv te pošasti suvremenog doba krenule su sve relevantne državne i gradske institucije, a među brojnim civilnim udrugama koje su se pridružile tim akcijama nalazi se i Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

Uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Ureda Grada Zagreba za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, zajednica svake godine obilježava Međunarodni mjesec borbe protiv ovisnosti nizom aktivnosti i tribina o problemu ovisnosti s osnovnim ciljem upoznavanja javnosti i senzibiliziranje građana za sudjelovanje u suzbijanju zloporabe sredstava ovisnosti, što u 21. stoljeću postaje sve značajniji javno zdravstveni problem. Zadnja takva aktivnost zajednice pod geslom »Živite život bez droge, jer droga uzima život« bila je prošle subote organizacijom posjeta komuni Cenacolo u Vrbovcu, u kojoj se trenutačno 70 ovisnika o opojnim drogama pokušava izvući iz tog pakla.

Zajednica Cenacolo (Čenakolo) je kršćansko udruženje koje prihvaća izgubljene mlade ljude, nezadovoljne, zbunjene, očajne, one koji žele pronaći sami sebe i koji žele radost i smisao života. Osnovana je u srpnju 1983. godine u Saluzzu u Italiji zahvaljujući karizmi i duhovnom shvaćanju sestre Elvire Petrozzi koja je željela darovati život Bogu u korist i na uslugu ovisnicima i svim drugim izgubljenim mladim ljudima.

Sjedište zajednice i danas se nalazi u Saluzzu, a broji gotovo 60 bratovština rasprostranjenih po Italiji i po cijelom svijetu (Hrvatskoj, Francuskoj, Irskoj, Bosni i Hercegovini, Poljskoj, Austriji, Dominikanskoj Republici, Brazilu, SAD, Meksiku, Rusiji...) i broji više od 1500 momaka i djevojaka. Zajednica Cenacolo djeluje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u sljedećim mjestima: Vrbovec, Varaždin, Šarengrad, Biograd, Ugljane (kod Sinja), Novigrad, Šišinec (kod Siska) i dvije kuće u Međugorju, od kojih je jedna za prihvat djevojaka.

U velikoj školi Cenacolo uči se voljeti i živjeti život, a zajednica želi biti svjetlo u tami droge, živo svjedočanstvo da smrt nema posljednju riječ. Mladima se predlaže jednostavan način života, život obiteljskog sklada, u otkriću darova rada, prijateljstva i vjere u riječ Božju.

 

Suočavanje s problemima

 

Doista je bilo potresno slušati te mlade ljude koji su vrlo rano upali u ponor ovisnosti i koji su tog dana otvorili vrata svojih nimalo lijepih života i pričali kako su, mladi i puni života, krenuli u taj svijet puni neznanja. Govorili su o paklu u kojem su se našli, o svakodnevnom sudaranju sa stvarnošću i poniranju u mračne dubine ovisnosti. Oni su svoju mladost zamijenili za gorki okus nemoći, dobrovoljno se odrekli slobode i najljepšeg od svih dobivenih darova – života i otišli u zatočeništvo ovisnosti i droge. Nisu se sramili govoriti o tome kakvi su bili i priznati da su pogriješili, otkrivajući nam vlastiti život kao primjer zla koje droga može učiniti. Poručili su nam: »Nemojte ući u taj svijet, zatvarati život u slijepoj ulici bez svjetla i nade, bit će vam žao. Uništit ćete svoj život i svoju budućnost, a Bog je u sve nas položio puninu istinite ljubavi.« Tako nam je Boško iz Šibenika svjedočio kako više nije mogao prikrivati unutarnji bijes, nezadovoljstvo, razočaranje životom te je počeo tražiti utjehu u marihuani već od petog razreda osnovne škole, a kasnije je počeo koristiti heroin i druge teške droge. »Zahvaljujući Cenacolu Isus me je oslobodio okova prošlosti i grijeha i ozdravio moje srce, pomirio me sa svojom obitelji, darovao mi vjernost.« 

Goran iz Subotice je također rano, sa 17 godina počeo pušiti »travu« da bi na kraju završio na heroinu. »Nisam se znao suočiti sa svakodnevnim problemima, tražio sam slobodu u stvarima koje su bile pogrešne i spas sam, bježeći od života, našao u drogama. Živio sam na pogrešnom putu, u totalnim lažima i kriminalu te došao do stadija kada više nisam razlikovao dobro od zla. Ostao sam bez svoje duše i nisam mogao sam pronaći izlaz iz tog pakla«, pričao nam je Goran i dodao da ga je zajednica praktički izvukla iz mrtvih te da je zahvalan Božjoj providnosti i majci Elviri što mu je omogućila da kroz klanjanja, euharistijska slavlja i molitve Isus ozdravi njegov duh, srce, osjećaje, strast, najgorče rane i najdramatičnije trenutke koje je nosio u sebi. 

Ivan iz Vrbovca je naglasio kako je mnogima od njih najčešći zajednički problem bio nedostatak zdrave obitelji. »Obitelj je ta koja bi trebala prenijeti temeljne životne vrijednosti, kao što su razgovor, prijateljstvo, ljubav, sve ono što je djetetu potrebno da bi bilo sposobno za život.« Stanislav iz Češke je u zajednici već pet godina, ali su sjećanja na dolazak još uvijek svježa. »Kada sam ušao u zajednicu, poslije četrnaest godina droge i laži, nisam znao što je istina. Poznavao sam samo svoje interese, proračune, svoju korist. Govorio bih drugima ono što bi htjeli čuti. Istina u meni je bila mrtva. Nije više bilo života u meni. Kasnije, polako sam se suočio sa istinom. Pomogli su mi momci koji su me iskreno prihvatili govoreći mi stvari koje tada nisam želio, a niti bio spreman čuti. Danas se dogodi da se prepirem sa drugim, ali ne bježim više od istine«, prisjetio se svoga dolaska Stanislav koji je tada samo razmišljao o materijalnim stvarima, o novcu, automobilima, a u zajednici je shvatio da je pravi život imati dušu i biti zadovoljan u malim stvarima, u ljudskosti i prijateljstvu. 

 

Biti prijatelj

 

Samy Shaby iz Velike Gorice rekao je kako su u Zajednici Cenacolo pronašli smisao života. »Sa svjetlom molitve otkrivamo da problemi nisu izvan nas, da glavni problem nije droga ili ovisnost o bilo čemu, nego nesposobnost za život. Droga je posljedica jednog pogrešnog načina života, života bez kršćanskih vrednota, jer kao što kaže Majka Elvira droga nije bolest tijela, nego bolest duše.  Zlo s kojim se treba boriti svakog dana zove se sebičnost, nezainteresiranost, mržnja, bahatost, model života prožet drskošću, nasiljem, silom i uspjehom pod svaku cijenu. U komercijalizaciji svega i svačega zajednica sa svojim jednostavnim načinom života pomaže nam uvidjeti naše probleme, a osobito nam pomaže da postanemo dobri, jer ako smo dobri onda smo i sretni«, ispričao nam je Samy i dodao da je od malena imao sve svete sakramente, ali da je zapravo bio daleko od vjere. »Reći ću vam iskreno, ja sam prije dolaska u Cenacolo imao prošlost u tami, živio sam u zlu, jednostavno sam se sramio biti dobar, to je za mene i ljude oko mene bila mana, ismijavali smo takve ljude, a u zajednici sam naučio biti istinit i susreo sam vjeru. U vjeri sam počeo živjeti u dobru, imati povjerenja, biti prijatelj drugima i naučio da je dobro jedna od najvećih vrlina i ponosan sam na nju«, završio je Samy, kojemu je otac Libijac, a majka Hrvatica.

»Naš dan započinje u 6 sati ujutro molitvom krunice u kapeli, gdje čitamo i komentiramo tekstove iz Biblije. Poslije toga jedan od nas ispriča ono što proživljava, navodeći svoje probleme i poteškoće, pobjeđujući tako šutnju i strah da drugi saznaju kakav je uistinu. U takvim trenucima možemo tražiti oprost za naše negativne reakcije, osloboditi se kompromisa i tražiti pomoć ostale braće«, ispričao nam je Boris iz Banja Luke koji je u zajednici pet godina i dodao kako radni dio dana u zajednici počinje nakon doručka. »Svatko obavlja odgovorno svoj posao, nema vanjskih suradnika ili specijalista koji dolaze raditi u zajednicu, sve radimo sami; zidarske poslove, poslove u vrtu i polju, stolariji, sami kuhamo i pečemo kruh, čistimo kuću...  Najvažniji posao je izgradnja nas samih, unutar sebe i zato nije važno koliko radimo, nego kako radimo. Posao služi i kao važno sredstvo da bismo se bolje upoznali i združili naše sposobnosti pa iz tog razloga nikad ne radimo sami, obično po dvoje ili u grupama. U 12 sati je ručak i do 13,30 traje slobodno vrijeme koje provodimo zajedno, pričajući ili perući naše rublje. Popodne, radeći, moli se krunica. Radne aktivnosti obično završavaju oko 18 sati. Zatim slijedi užina, kupanje i presvlačenje, da bismo se svi opet sastali u kapeli gdje molimo slavnu krunicu i dijelimo ono što smo proživjeli, osvrćući se na čitanja iz Evanđelja. Oko 20 sati je večera, zatim ponovno trenuci slobodnog vremena i nakon svega idemo na spavanje. Svjetla gasimo u 22 sata«, upoznao nas je Boris sa dnevnim obvezama štićenika u Cenacolu. Dritro Mehmety, rodom iz Prištine, naglašava kako u zajednici nema televizora, radija i novina i kako se ne upotrebljavaju nikakvi lijekovi, niti bilo kakvi drugi postupci kojima se zamjenjuje droga, a koji sadržavaju lijekove za psihičke bolesti. »Apstinencijska kriza također se ne liječi lijekovima. Naš lijek zove se ‚anđeo čuvar‘, momak koji je već najmanje nekoliko mjeseci u zajednici. On preuzima na sebe brigu oko novog momka, jer samo onaj koji je trpio zna razumjeti, voljeti i pomoći nekome drugome tko trpi«, kaže nam Mehmety koji je u zajednici zadužen za kuhinju, stoga i ne čudi što ga zovu »kuhar«. 

Odlazeći iz Cenacola štićenici su nas ispratili riječima da je zajednica za njih zapravo uskrsnuće, a život koji se rađa uskrsnućem mladih uvijek je znak utjehe i velike Kristove pobjede nad smrću, te podsjetili na rečenicu koju Majka Elvira, utemeljiteljica Cenacola,  često ponavlja: »U životu na nogama stoji onaj tko nauči stajati na koljenima.«