Arhiv tekstova

O čemu bi se razgovaralo s predsjednikom Skupštine Vojvodine ako ne o aktivnostima toga državnoga tijela? A o čemu bi se, kada je riječ o aktivnostima toga državnoga tijela, razgovaralo ako ne o aktivnostima najvišeg dražvnog tijela, posebice u svjetlu činjenice da su sve aktivnosti Skupštine Srbije glede usvajanja Statuta Vojvodine već nepunih deset mjeseci gotovo potpuno zamrznute. Čekaju li demokrati da ih netko sam pomiri, pa da krenu u rješavanje ovog pitanja; čekaju li da ih i ostali koalicijski partneri kojima je i sama riječ autonomija sinonim za secesiju konačno razumiju, pa da onda krenu u rješavanje ovog pitanja; čekaju li da prah pokrije tekst Statuta kojega je Skupština Vojvodine usvojila u listopadu 2008., pa da konačno proglase zaborav ovog pitanja?

Sve to veći dio Vojvođana uglavnom ne zanima. Ono što veći dio Vojvođana zanima je što o tomu ima reći predsjednik Skupštine Vojvodine Sándor Egeresi, koji je na razgovor za Hrvatsku riječ pristao tijekom održavanja netom završenog »Kampa tolerancije« u rodnoj mu Bačkoj Topoli.

 

HR: Predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović nedavno je izjavila kako će se u tom državnom tijelu o Statutu Vojvodine najvjerojatnije raspravljati na jesen. Imate li vi više informacija o tomu?

 

Ja imam još manje informacija, ali više se i ne bavim terminima kada će biti vođena rasprava o Statutu. Kada smo u listopadu prošle godine donijeli Statut Vojvodine, bilo je obećanja da će Skupština Srbije do konca 2008. dati suglasnost na njega, što je i njezina ustavna obveza. To se jednostavno nije dogodilo, pa je bilo odgađanja za skoro svaki mjesec do danas. Daj Bože da bude na jesen. Ali, ima tu nekoliko problema. Naime, Skupština Srbije mora ili dati ili ne dati suglasnost na Statut, a vratiti ga u Skupštinu Vojvodine na ponovno razmatranje, kakvih je inicijativa bilo, jednostavno je protuustavno. Skupština Vojvodine rekla je svoje i dok republički parlament ne da sud o ovom dokumentu dotle ga mi ne možemo vratiti na dnevni red. Inače, umjereni sam optimist da će na Statut biti dana suglasnost i to će biti dokaz da, i pokraj toga što imamo problema u funkcioniranju pravne države ona ipak postoji. Trenutačno je ovo jedna vrsta ustavne krize, jer, na žalost, sama republička tijela ne poštuju Ustav Srbije. Skupština Vojvodine je bila jedina institucija koja je to poštovala, jer smo Statut donijeli i na vrijeme i u okvirima Ustava. Druga je stvar što ja mislim o tom Ustavu, ali mi ga moramo poštovati što inače mjesecima već ne rade republička tijela. Također, veoma je bitno da se, osim davanja suglasnosti na Statut, usvoji i Zakon o nadležnostima Vojvodine, jer je bez njega Statut prazna priča. Niti kao predsjednik Skupštine Vojvodine niti kao građanin ne bih želio da se napravi suštinska promjena niti u predloženom Zakonu o nadležnostima, a, ne daj Bože, niti u samome Statutu. Konačno, Skupština Srbije na to nema niti prava, ali, na žalost, u ovoj državi se nikada ne zna.

 

HR: Kao predsjednik Skupštine Vojvodine obilazali ste gradove po Srbiji, predstavljajući svojim domaćinima suštinu Statuta. Imate li nakon toga dojam da političari i građani južno od Save i Dunava razumiju što to Vojvođani traže?

 

Moja ideja jest bila da skupa s predsjednicom Skupštine Srbije Slavicom Đukić-Dejanović obilazimo središnju Srbiju, što je ona i prihvatila. I u Jagodini, i u Kragujevcu, i u Nišu i u Novom Pazaru dobio sam uvjerenja da je to realna potreba svih tih centara za suštinskom regionalizacijom Srbije. Na žalost, uvjeren sam da jedan tanak sloj ljudi u Beogradu, a to su prvenstveno politički, gospodarski i intelektualni krugovi, zapravo sprječava decentralizaciju, a samim tim i demokratizaciju Srbije, a sve zarad očuvanja svojih privilegija. Temeljni problem cijele priče je sljedeći: i u Nišu, i u Novom Pazaru i u svim ostalim središtima postoji realna potreba za decentralizacijom, što je do sada bila tabu tema u Srbiji. Stoga u potpunosti podržavam Borisa Tadića kada je riječ o ustavnim promjenama, jer postojeći Ustav nije eurokompatibilan. Ali ga ne podržavam u tomu da to bude urađeno za tri godine, nego sutra, pri čemu njegovo usvajanje mora biti praćeno javnom, demokratskom raspravom što nije bio slučaj prilikom donošenja aktualnog Ustava. Svakako u budući Ustav mora biti ugrađena europska strategija Srbije, a to ujedno znači i decentralizaciju, regionalizaciju i demokratizaciju. Također, u novi Ustav mora se ugraditi i dio o zaštiti prava i očuvanja identiteta svih nacionalnih zajednica koje žive u Srbiji.

 

HR: Koliko, u tom kontekstu, podržavate Borisa Tadića u njegovoj inicijativi za regionalizacijom Srbije kao pričom koja se jedno vrijeme nametnula kao alternativa krizi Statuta Vojvodine?

 

Ne bih želio miješati pojmove, ali smo doista oko Statuta Vojvodine bili svjedoci upravo toga. To je kao kada se govori o gospodarskoj krizi i onda se ona dovodi u vezu sa Statutom, a to jedno s drugim nema nikakve veze. Što se, dakle, regionalizacije tiče podržavam gospodina Tadića kada je riječ o suštinskoj regionalizaciji Srbije. Ali, Vojvodina ima svoju tradiciju autonomije. Mi ne pravimo novu autonomiju niti pokrajinu nego je riječ o već postojećem, zaokruženom autonomnom prostoru. Međutim, neke snage u Srbiji govore kako se ne smije dopustiti asimetričnost države. Zašto, kada tako nešto postoji i funkcionira, primjerice u Španjolskoj u kojoj Katalonija i Baskija imaju viši stupanj autonomije, a ostalih sedamnaest pokrajina niži. Ali, to ima i svoje razloge, jer cijela Španjolska zna kako je Katalonija njezin najrazvijeniji dio i dan-danas je motor gospodarskog razvoja cijele države. U budućoj europskoj Srbiji Vojvodina također može biti motor i gospodarskog i svih ostalih oblika razvitka države. Ali, da bi to postala, mora, prije svega, dobiti i takve ovlasti. Samim tim mi ne negiramo suštinsku regionalizaciju Srbije, ali ne podržavamo statističke regije koje nemaju pravni subjektivitet, a samim tim ni ne postoje. Na žalost, u Zakonu o regionalnom razvitku regije su samo statističkog karaktera.

 

HR: Koliko je suštinska autonomija i suštinska regionalizacija sama inicijativa Saveza vojvođanskih Mađara za različitim oblicima kulturne, personalne ili teritorijalne autonomije u okviru Vojvodine i koliko je to sukladno njezinom Statutu?

Ne bih želio govoriti o nekim strateškim ciljevima, jer oni trenutačno nisu aktualni. Naime, trošiti energiju za objašnjavanje pojma teritorijalne autonomije vojvođanskih Mađara je u ovom trenutku irealno i neozbiljno. To je stranački cilj, koji se nalazi u programu naše stranke i ja to poštujem. Čak i predstavljam, ako je to potrebno. Ali, ja se prije svega bavim realnom politikom i nisam sanjar. Realnost je ta da mi status Vojvodine prvo moramo riješiti unutar pravnog sustava Srbije, a kada govorimo o samoj regionalizaciji unutar Vojvodine, to je drugo pitanje koje sada nije aktualno. Mi takozvanu čistu mađarsku autonomiju ne možemo izmisliti i to je politička neozbiljnost. Mi namjesto toga eventualno možemo govoriti o multietničkim subregijama kao što je to savez općina. Ali, u Vojvodini ne postoji čisto mađarska sredina i to moramo uvažavati. Konačno, o svemu tome treba razgovarati kada za to dođe vrijeme, a sada to zacijelo još nije.

 

HR: S obzirom da se i sami zalažete za brzu promjenu Ustava, koliko se slažete s predsjednikom Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenadom Čankom u tvrdnji da Statut Vojvodini ne pruža ništa od autonomije i kako je jedino rješenje donošenje Ustava Vojvodine?

 

To je opet pitanje realnosti. Uvjeren sam i znam da građani Vojvodine zaslužuju više od Statuta koji ne govori o suštinskoj autonomiji sa zakonodavnim, izvršnim i sudskim funkcijama. To je činjenica. Ali, mi imamo Ustav Srbije i, bez obzira na moje osobno mišljenje o njemu, mi ga moramo poštovati. Dakle, dokle je god ovaj Ustav važeći mi moramo naći optimalno rješenje za status Vojvodine, a to je trenutačno njezin Statut. Naravno, i osobno i u okviru stranke kojoj pripadam, borit ću se za istinsku autonomiju Vojvodine. Ali, to je opet pitanje strateškog cilja, koji nam svojim pozitivnim primjerima pokazuje kako u Europi vrlo uspješno funkcioniraju tri oblika autonomije. Prvi je federalistički, kakav postoji u Njemačkoj i Austriji, drugi je polufederalistički poput onoga u Italiji i treći je asimetrični model kakav je u Španjolskoj, o čemu sam već govorio. Mi u budućnosti možemo birati i prilagoditi najbolji model za Vojvodinu, uključujući i poštovanje njezinih specifičnosti koje se prije svega tiču multietničnosti, multikulturalnosti, multijezičnosti i multikonfesionalnosti. Ako sve to uzmemo u obzir, ne trebamo se plašiti budućnosti. Samo, prije toga, treba postojati politička suglasnost i volja da se problemi o kojima sam govorio rješavaju korak po korak.

 

HR: Ovih je dana u Skupštini Srbije bilo riječi i o izboru i ovlastima budućih nacionalnih vijeća. Što očekujete od tog zakona?

 

Pred tri tjedna sam imao sastanak s predsjednicima desetak nacionalnih vijeća u Vojvodini, a o tomu smo imali i veoma konstruktivan razgovor u Skupštini Vojvodine. Predstavnici nacionalnih vijeća veoma su ozbiljno pristupili razmatranju ove problematike i jasno su istaknuli kako ne podržavaju suštinske promjene u tekstu predloženog Zakona o nacionalnim vijećima. Također, veoma je bitno i to što su rekli da su spremni preuzeti odgovornost za realizaciju nakon usvajanja Zakona o nacionalnim vijećima. Predloženi Zakon nije najidealniji, mogao je biti i bolji, ali nakon njegovog usvajanja i zaživljavanja on svakako može biti primjer i našem okruženju s obzirom da u Srednjoj Europi ili makar na Zapadnom Balkanu takav zakon ne postoji. To možemo tumačiti i tako da od središnjih vlasti postoji dobra volja da pitanje očuvanja identiteta manjinskih nacionalnih zajednica shvaćaju ozbiljno i da svim nacionalnim zajednicama, preko svojih nacionalnih vijeća, daju šansu za opstanak. Dakle, u tom pogledu i sam podržavam ovaj zakon.

 

HR: Još jedan od zakona bez kojih Srbija sigurno neće u Europu je i Zakon o restituciji. Imate li o tomu informacija dokle se stiglo, napose stoga što je mnogo Vojvođana zainteresirano za njegovo donošenje?

 

Ja bih tu dodao i donošenje Zakona o imovini. Skupština Srbije je opet imala ustavnu obvezu do konca prošle godine donijeti Zakon o imovini, općinskoj i pokrajinskoj. Naravno da mi moramo donijeti i Zakon o denacionalizaciji. Još u vrijeme Đinđićeve i Živkovićeve vlade pročitao sam sedam prijedloga Zakona o denacionalizaciji, ali nijedan nije ušao u skupštinsku proceduru. Nekako imam dojam kako se središnja vlast još ne želi ozbiljno baviti tim pitanjima, a bez toga svakako nema europskih integracija. Mi ćemo biti primorani na donošenje pravičnog Zakona o denacionalizaciji koji će poštovati i prošlost i sadašnjost, ali i osigurati nam budućnost.

 

HR: Imate li informacija radi li se nešto na ustanovljavanju katedre za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, kao preduvjeta svih ostalih oblika osnovnog, srednjeg i visokog školstva na hrvatskom jeziku u Vojvodini?

 

Na žalost, o tomu nemam informacija. Ali što se te ideje tiče, osobno ju podržavam.

 

HR: Paralelno s tim na Radio-televiziji Vojvodine postoji program na tzv. bunjevačkom jeziku, iako za taj govor do danas nije donesen nijedan standard. Znate li radi li Vojvođanska akademija znanosti i umjetnosti na tomu?

 

Obavit ću konzultacije s predstavnicima Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti i nakon toga ćemo razgovarati na tu temu.